Briljadori, provizorni TCR prvak Italije: Plan je bio da ove godine vozim samo dve trke!

Posle finalne runde TCR Italija u Imoli još se ne zna ime šampiona za 2020. godinu.

Provizorno, to je vozač “audija” BF motorsporta Erik Briljadori, ali će se konačni poredak znati tek ovog petka, kada zvaničnici treba da odluče po žalbi Feličea Jelminija na diskvalifikaciju s Mizana.

Ako Jelminiju posle nepuna tri meseca budu vraćeni pobednički bodovi izbrisani zbog tehničke neregularnosti “hjundaija”, Briljadori će izgubiti šest poena, pa će naslov pripasti trenutnom provizornom viceprvaku Salvatoreu Tavanu.

Bez obzira na konačni ishod sezone, postignuće 20-godišnjeg Briljadorija ostaje nesvakidašnje. Malo je reći da je vozeći za ekipu svog oca Imerija on iznenadio suparnike. Štaviše u 2020. je startovao s malo iskustva i bez plana da uopšte provede punu godinu u šampionatu, a kamoli da ga osvoji.

Italijanske kolege razgovarale su s “prvakom na čekanju” i ocenile su da bi bilo nepravedno da krunu izgubi zbog slučaja u kom nema nikakve njegove greške.

“Ja tu nažalost ne mogu ništa, moj posao je da izađem na pistu i vozim. I tako i radim, ne misleći ni na šta drugo”, počeo je Briljadori. “Ja sam šampion pod navodnicima, to je svakako čudno i osećaj mi je nov u svakom smislu jer je na kraju krajeva ovo prva godina u kojoj sam vozio ceo šampionat. Meni se to nikada ranije nije desilo.”

Odakle tvoja strast prema automobilizmu?
“Zahvaljujući mom ocu, koji me je još kao malog vodio sa sobom na piste na kojima se trkao. Ni ja se ne sećam kada sam prvi put seo u karting, ali sve je to poteklo iz porodice. Zapravo je i moj startni broj 68 znak počasti njemu, to je njegova godina rođenja. Na početku šampionata pitali su nas koji bismo broj želeli i izbor je pao na taj.”

Da li ti je neko uzor ili idol?
“Iskreno, nemam ga. Mnogo je moćnih vozača iz prošlosti i današnjice, ali nisam tip koji uključuje televizor da bi gledao ovog ili onog. Od svih ima šta da se nauči, a ja nisam obožavalac nijednog određenog.”

Tvoj uspon je bio izuzetno brz, ali i tih.
“Pre nego što sam počeo u TCR Italija, izvezao sam samo dve i po trke. Na dan mog 18. rođendana, vozio sam prvu, na Frančakorti. To mi je bio poklon, nastup u Kupu Italije. To je bilo 2018. i te godine sam učestvovao i na poslednjoj trci te serije, na Mizanu, s “audijem” sa sekvencijalnim menjačem. Godinu dana posle, trkao sam se na Muđelu, ali samo na trci 1 jer sam delio auto sa kolegom. Posle toga, našao sam se u TCR Italija.”

Kako si se prikazao na prvoj trci?
“Bio sam siguran da ću voziti Muđelo tek 10 dana uoči trke, dakle u poslednji čas. U timu smo imali dva automobila, jedan je bio određen za Frančesku Rafaele, ona mi je bila timska koleginica do pre neku nedelju. Drugi auto je bio slobodan, vozio ga je Enriko Betera 2019. i već je imao sekvencijalni menjač. Samo smo morali da mu promenimo boje. Pronašli smo nekog ko nam je pomogao s budžetom i prijavili smo se. Sve se ostvarilo u poslednjem momentu, nismo testirali, pa je Muđelo bio jedan test vikend.”

Dakle, ti nisi imao definisan program.
“Upravo tako, startovali smo ne znajući da ćemo voziti ceo šampionat, sigurne su bile samo dve trke. Zamisao je bila da vidimo kako nam ide na početku, a posle bismo procenili da li da nastavimo.”

Ipak, već u prvim trkama si se dobro pokazao.
“Tako je, odmah sam osvojio pol-poziciju i to iskreno nisam očekivao, imajući u vidu da nismo testirali. Šteta je što se taj vikend na Muđelu u zbiru nije dobro završio, dva puta su nam pucale gume. Vratili smo se kući s gorčinom u ustima, ali svesni da možemo da budemo u grupi s vodećima. Bilo mi je zadovoljstvo što sam se pokazao konkurentnim na debiju u šampionatu takvog nivoa.”

Posle Muđela, stigla je i pobeda, i to na tvom terenu.
“Da, za Mizano može da se kaže da je prošao dobro. Pobeda u trci 1 stigla je “za zelenim stolom” jer je Jelmini diskvalifikovan, ali sam ja svejedno došao do drugog mesta. Ali, za trku 2 mogu da kažem da mi je bila jedna od najlepših u godini jer sam za nju morao da se znojim do poslednjeg kruga. To mi je bila i prva pobeda u sezoni realno postignuta na pisti, to je poseban osećaj.”

Da li je tu rešeno da nastaviš i izvezeš sezonu do kraja?
“Sada može da se kaže da je u tom trenutku bilo tako. Postojala je ideja da se nastavi dalje i u toku sezone pronašli smo nekog ko nam je sponzorstvima pomagao od trke do trke. Pobede su učinile da budem zapažen i to je pomoglo, a i šteta bi bila da smo u tom trenutku stali.”

Kada si počeo da veruješ da možeš i da pobediš?

“Rekao bih posle vikenda na Valelungi. Jer, videli smo da manje-više na svim pistama možemo da budemo konkurentni. Posle tog vikenda bili smo prvi u šampionatu, pa smo pomislili da možemo i da moramo da se borimo za vrh.”

Da li ti je teže bilo na debiju, ili kad si bio u konkurenciji za naslov?
“Teško je reći, jer moj problem nije bio kada vozim sam na treninzima i kvalifikacijama, već kada je s drugima trebalo da se suočim u trci. Preticanja, borbe, odbrana i šta sve ne, to nikada ranije nisam probao u stvarnosti i neprekidno. Jer, takmičenje je bilo drugačije u one tri trke u kojima sam ranije učestvovao, a ovde je nivo potpuno drugačiji. Morao sam ozbiljno da se potrudim.”

Mnogo si naučio u ovoj prvoj godini. Ali, pošto si sada šampion, osećaš li da nečemu možeš da poučiš i druge?
“Ne, mnogo sam naučio i to je to. Iskreno, u poređenju s početkom šampionata, računam da sam puno napredovao sa svakog aspekta, u vožnji, u borbama na stazi, u napadu i u odbrani. To su stvari koje naučite samo kada ih doživite tokom trkačkih vikenda.”

Najteži trenutak sezone?
“Iako sam iz nje izašao kao lider, verujem da je to bila druga trka vikenda na Valelungi. Tamo sam napravio glupu grešku na kočenju i udario sam u “hondu” Maksa Muđelija. Zbog toga sam izgubio dosta bodova, pravedno su me kaznili sa 25 sekundi i to je prava šteta jer su tog dana i Jelmini i Tavano ispali iz trke, a ja nisam stekao ništa u poređenju sa svojim suparnicima. I tu grešku sebi ne opraštam: krug pre toga moj inženjer mi je rekao da upotrebim glavu, a ja sam posle tri krivine napravio tu glupost! Zbog toga sam se nedelju dana osećao loše.”

Znači da dosta brineš i da nisi ravnodušan spram kontakata, za razliku od nekih tvojih kolega.
“Veoma sam samokritičan. Kad pogrešim, prođu dani pre nego što uspem da se oslobodim besa! Otud razumem i kad se (Šarl) Lekler na kraju trke izoluje zbog samo jedne greške. Jer, takav sam i ja.”

Kakve perspektive imaš sada, kada si završio sezonu kao prvak?
“U ovom trenutku, iskreno, nijednu! Nemam nijedan predlog na stolu za iduću godinu, nadam se da će možda iskočiti neka prilika posle osvojenog šampionata, ali zasad ne znam ništa.”

Da li ti je ideja da nastaviš u TCR Italija, ili da menjaš kategoriju?
“Teško je reći, ja nikad nisam bio vozač i ako bih morao da nastavim samo na osnovu sopstvene snage i budžeta, ne bih imao mogućnosti. Dopalo bi mi se da nešto pokušam i nadam se da će se pojaviti neka prilika ili sponzor, inače mnogo prostora nema.”

Kažeš da “nisi vozač”, iako si osvojio titulu! Šta radiš preko nedelje?
“U radionici sam, radim na automobilima i bavim se logistikom ekipe, organizujem transporte i još svašta. Bavim se i svojim trkačkim automobilom.”

I, kako se provizorni prvak Italije probudio u pobedeljak ujutru?
“U isto vreme kao i obično, trebalo je da idem na posao. Trebalo je istovariti kamion!”