Monteiro: Želim da osvojim svetsku titulu i još verujem da to mogu

Ove godine Tijago Monteiro voziće desetu sezonu kao član velike Hondine trkačke porodice.

U intervjuu koji prenosimo 44-godišnji Portugalac ispričao je zašto veruje da i dalje može do svetske turing titule (koja mu je tako surovo izmakla zbog teškog udesa 2017), čime se sve bavi u međusezoni i kako podržava karting karijeru svog sina, s kojim sanja da će jednog dana zajedno nastupati u endurans trkama.

Još nekoliko meseci čekamo na početak WTCR sezone 2021, ti ćeš ponovo izaći na start u “hondi sivik tajp R TCR”.
“Uzimajući u obzir sve što se dešava s pandemijom, pred nama je moćna sezona s mnogo kvalitetnih vozača. Izgleda da će startna rešetka biti vrlo, vrlo jaka, slična onoj kakvu smo imali 2019, to je pozitivno i uzbudljivo. Planirane runde će biti izvanredne. Početak na Nordšlajfeu je veliki izazov, to je najteža trkačka staza na svetu i biće zanimljivo što počinjemo tamo jer odmah mora da se uđe u ritam. Neposredno posle je Vila Real, još jedna teška staza, ali ulična. Prve dve runde će biti zaista teške, ali znamo da su važne da steknete dobru poziciju u borbi za titulu. Morate odmah da budete stvarno spremni i da vladate stvarima da biste imali šansu.”

Izašao si na podijum u Mađarskoj, ali si verovatno hteo više takvih rezultata. Kako ćeš ih postići 2021?
“Rezultati nisu bili ono što sam želeo, ali ukupne performanse zapravo nisu bile tako loše. Ja to zapravo nisam mogao mnogo puta da pokažem zbog grešaka, manjka performansi na određenim stazama, ili timskih pravila. Mi smo tim, zajedno činimo jak tim i u nekom trenutku moramo da radimo za bilo koga ko vodi u poretku. Čak i ako ste u stanju da prođete malo bolje, ne možete jer morate da mislite na kompletnu sliku, a to je osvajanje timske titule i dovođenje jednog od Hondinih vozača do apsolutnog naslova. Meni je to u redu, ali ponekad sigurno moramo da se žrtvujemo. To se donekle dešavalo prošle godine, ali je svakako na meni da se pokažem bolje na početku sezone.”

Šta te je 2020. sprečilo u tome?
“Imao sam problem s motorom na prvom vikendu i vozio sam tri trke s vrlo slabim motorom, bio je košmar dok ga nismo zamenili. Trebalo je da ga zamenimo za Slovačku, ali nismo i to je bila velika greška jer tamo nisam bio nigde. Gubio sam pet desetinki na pravcu u odnosu na moje timske kolege i to je bila prava frustracija. Onda smo ga zamenili za Budimpeštu i od tada su performanse odmah stigle. Pomalo je i moja krivica što nisam vršio jači pritisak da se motor zameni, ali odluke donosimo zajednički i mislili smo da možemo da živimo s tim.”

Bio si u odličnoj formi u Mađarskoj…
“Definitivno, bio sam na leđima Estebanu Gerijeriju tokom cele trke 3. Da sam hteo, mogao sam da uđem u borbu za pobedu, ali pravila su pravila i morate da ih sledite. To mi nije problem, nekad sam ja bio s druge strane i tim je pomagao meni. Tako to funkcioniše. U svakom slučaju, od Budimpešte nadalje performanse su bile bolje. Ali, ovo je tako teška serija i ništa ne možete da prepustite slučaju.”

Veruješ li da možeš da ponoviš onu svoju neverovatnu formu iz 2017. kada si stalno bio na vrhu ili pri vrhu?
“Ne sumnjam u to, inače se ne bih vraćao. Nisam želeo da se vratim samo da bih učestvovao u svemu. Želeo sam da se vratim na vrh, želim da se borim za vrh i želim da osvojim svetsku titulu. Još verujem da to mogu i možda sam još i gladniji nego pre mog udesa. Opet, toliko mnogo vozača može da osvoji titulu, ali to nikada neće učiniti jer trenutak mora da bude pravi, pravi paket, pravo stanje uma, sve mora da se sklopi u celinu. Možete da imate odličnu brzinu, ali ako vam se desi nekoliko kvarova, ili nekoliko sudara sa suparnicima, ili šta god, onda je sve gotovo, čak i ako ste lično bili spremni da se istaknete. Toliko stvari mora da bude na vašoj strani, pogotovu kada imate tako jaku konkurenciju. Veoma je lako pasti s pol-pozicije na 15. mesto sledećeg vikenda, ponekad čak i niže. A veoma je teško da u kontinuitetu budete na vrhu.”

Kakva poboljšanja možete da izvedete na automobilu da biste povećali šanse za pobedu?
“Uvek postoje stvari koje treba da se poboljšaju i svi naporno rade na tome. Dolaze novi automobili, ali mi nemamo novi automobil i stvarno ćemo se mučiti ako se ne poboljšamo. Mogli ste da vidite neke slabosti, na primer u trakciji, na pojedinim mestima i u maksimalnoj brzini. Generalno imamo veoma dobru šasiju i zato smo dobri u tehničkim sekcijama. Ali, ako postoje dugački pravci s dugačkim kočenjima i sporim izlascima iz krivina, to je jedna od naših slabih tačaka i na njoj baš mnogo radimo. Primetili smo da konkurenti u tome imaju prednost u odnosu na nas. Mnogo smo analizirali ono što se dešavalo prošle godine, analizirali smo naše jake i slabe strane.”

WTCR će se ove godine vratiti u tvoju zemlju, na ulice Vila Reala. To će ti sigurno prijati.
“Pre svega, velika je prilika kada vozite pred domaćom publikom, prošle godine mi je to iskreno nedostajalo. Ponekad to uzimate zdravo za gotovo jer idete tamo svake godine, ali ne shvatate koliko je to sjajno dok se ne desi da tamo ne odete! Kada smo propustili Portugal i Vila Real prošle godine, osećaj nije bio isti, WTCR za mene uopšte nije bio isti. Ali, to je tako zahtevna i teška staza, uz Nordšlajfe jedna od najnapornijih. Fantastično je kada možete da se tamo trkate u bilo kakvom automobilu i iz svih tih razloga to mi je nedostajalo. Istinski se radujem Vila Realu, a nadam se da će nam pandemijski uslovi dopustiti da ga izvedemo kako treba.”

U zid sa 186 km/h: Imao sam sreće što sam uopšte ostao živ!

“Nagazio sam kočnicu i ništa se nije desilo. Povukao sam ručnu, ali se ništa nije desilo. Šaltovao sam naniže jednom, ali mi auto nije dopustio da šaltujem još. Video sam kako mi se zid približava velikom brzinom. Moja reakcija je bila: ‘nema šanse, neću frontalno udariti u zid’, pa sam pokušao da savladam krivinu. Ali, pri toj brzini, bočno na travi, auto se okrenuo i to ga je usporilo na 186 km/h kada se dogodio udarac. Kada sam propustio prvu trku posle udesa, mislio sam: ‘okej, biću prisutan na onoj sledećoj, u Japanu’. Ali, oči su mi bile u takvom stanju da nisam mogao da vidim, nisam mogao da se pokrećem, jedva sam desnom rukom mogao da podignem flašu vode i kako sam kog vraga mogao da razmišljam o vožnji? Imao sam mnogo sreće što sam uopšte tu, što sam preživeo i cilj mi je bio da pokušam da vodim normalan život, da mogu da vodim decu u školu, da kupujem namirnice, čak i ako moram da nosim naočare i ako ne vidim dobro. Ali, nema šanse da ću ikada ponovo voziti, a čak i kad bih mogao, da li to zaista želim, da li je vredno rizika?”

Photo Paulo Maria / DPPI

Čime si se bavio otkako se sezona 2020. završila?
“Iskreno, imao sam puno, puno posla od kraja sezone. Bilo je mnogo konferencijskih poziva da pripremimo testove i uskoro ćemo isprobati sve na čemu smo radili tokom zime. Naravno, zauzet sam i u menadžerskom poslu u agenciji Skajvoker menadžment. Neki od mojih vozača već se trkaju, drugi još ne, a neki još nemaju programe, zato ima puno telefoniranja da bi se sve zaokružilo. Imam 12 vozača, posla je prilično. S Antoniom Feliksom da Koštom angažovan sam u Formuli E, a od prošle godine radim i sa Žan-Karlom Verneom.”

Jesi li imao vremena za odmor?
“Pokušavam da osanem fit, treniram i takođe se staram o roditeljima. Oboje su imali kovid i u decembru je bilo prilično nezgodno, ali su se vrlo dobro oporavili. Žive nedaleko od mene i prilično mi je lako da vodim računa o njima. Mi smo u Portugalu bili zaključani poslednja dva ili tri meseca, ali smo početkom ove nedelje imali prvi dan delimičnog otključavanja.”

Tvoj sin Noa vozi karting, kako teče njegova karijera?
“Moj sin je izveo veliki skok u novu, juniorsku karting kategoriju i ove godine se trka na međunarodnoj sceni. Ja zapravo puno putujem s njim na staze u Španiji, Francuskoj i Belgiji. Vozio je dve trke zaredom, plus testove. Zatim smo imali jednu nedelju pauze, a iduće nedelje ponovo idemo u Belgiju.”

Istorija se ponavlja – i tebi je otac bio vodič kada si počinjao sa trkanjem.
“Istina, baš sam o tome razgovarao s njim pre neki dan. Imamo sreće što imamo roditelje koji mogu da nas predvode i pomognu nam tokom teških početaka. Moj otac nije pripadao svetu auto-sporta, ali mi je pomagao svojim poslovnim i ličnim iskustvom i bilo nam je OK zajedno. Iskoristio sam mnoga od tih iskustava da pomognem mom sinu, ali ja pomažem mnogim vozačima, nekim iskusnim, nekim mladim. Kad se radi o vašem sinu, sve je uvek pomalo drugačije i to ne mogu da sakrijem. Da, posmatram ga kao vozača, kao potencijalnog profesionalnog vozača, ali u isto vreme on je i dalje moj sin. Ali, to je lepo i zaista uživam u ovom iskustvu s njim.”

Koliko je u njegovom slučaju komplikovano uklopiti školovanje i karting?
“Bili smo dve nedelje na putu, ali on mora da ispuni svoje školske obaveze kada ne testira. Škola mu izlazi u susret, prilagođava vreme njegovih kontrolnih i slično. On provede dan testirajući, vrati se kući noću i iako je umoran, moramo da ga podstičemo da više uči. On prolazi kroz veličanstvenu lekciju života, ja je nikad nisam imao jer sam počeo da se trkam kada mi je bilo 18 godina i nisam prošao kroz ceo taj početni proces. Njemu je 11 i ludo je što je tako mali, a već na ovom nivou. Meni je sjajna prilika što živim takvim životom sa svojim sinom, a mislim da i on uživa.”

Dakle, njegova karijera je u usponu?
“Mnogo me je impresionirao u tim trkama u poslednjih nekoliko nedelja. Ide mu mnogo bolje nego što se iko nadao i naravno da je lepo videti kada se isplati to što se mnogo trudite. Svi oko njega, svi koji rade s njim veoma su motivisani jer on pokazuje veliki napredak. To je put kojim idemo zajedno i moram da kažem da u tome mnogo uživamo. Nemam predstavu šta nosi budućnost, hoće li on postati profesionalni vozač ili ne, ili šta će već odabrati. Ali, sjajno je što delimo tu strast.”

Neke pomisli, planovi za budućnost?
“Imam jednu tajnu. Potajno se nadam da će on dovoljno brzo dospeti do trkačkih automobila tako da mogu da se trkam s njim na 24-časovnim trkama na Nordšlajfeu ili na Le Manu. To bih voleo i ako za 5 ili 6 godina još budem konkurentan, to bi stvarno bilo ostvarenje sna.”