Analiziramo: Tri pobede u sezoni su temelj (nacionalne) TCR titule

Photo Marc de Mattia / DPPI

Analizirajući i upoređujući neke od prošlogodišnjih “standardnih” nacionalnih TCR šampionata sastavljenih od 7 takmičarskih vikenda sa po dve trke, lako se uočava da je za šampionsku titulu bilo dovoljno pobediti 3 puta.

 Ko su TCR šampioni sa tri pobede?

Ako izuzmemo TCR Velika Britanija, gde je dominirao Danijel Lojd (“folksvagen golf”) sa 8 pobeda, u TCR šampionatima Nemačke, Italije, Rusije i Skandinavije sa “samo” 3 pobede postali su šampioni redom: Harald Pročik (“opel astra”), Salvatore Tavano (“kupra”), Dmitrij Bragin (“audi”), Juan Kristoferson (“folksvagen golf”).

Zašto su bile dovoljne samo tri pobede?

Balans performansi (BoP) ili ujednačavanje performansi različitim markama automobila je i izjednačavanje konkurencije među vozačima. Svaka pobeda je veliki uspeh i majstorstvo pre svega vozača.

Na svakoj drugoj od 14 trka, 10 najboljih vozača sa kvalifikacija startuje u obrnutom redosledu (prvi kao deseti, drugi kao deveti i tako redom do desetog koji startuje prvi). Najbolji vrlo teško materijalizuju start iz petog ili četvrtog reda.

Jedan od izuzetaka je bio Dušan Borković, koji je na prvom takmičenju TCR Evropa u Francuskoj pobedio u obe trke. Isto je učinio i Žan-Karl Verne na rundi istog šampionata u Italiji. Treći je to postigao Luka Engstler u TCR Nemačka, a četvrti Luiđi Ferara u italijanskom TCR šampionatu, kome je dvostruka pobeda pošla za rukom dva puta. Interesantno je da nijedan od njih nije osvojio šampionsku titulu!

U obrnutom startu druge trke vikenda, dešava se da vozač, posle silovite gužve na startu i želje boljih pilota da se iz četvrtog ili petog reda odmah probiju napred, vrlo teško sačuva automobil, bilo usled svoje ili tuđe greške, a kao posledica međusobnog guranja, sudaranja ili čak masovnijeg karambola.

Dodavanje težine vozačima sa najvećim zbirom bodova postignutim u toku prethodnog trkačkog vikenda čini nemogućim da automobil veće težine bude konkurentan.

Faktor je i gostovanje vozača koji su se već dokazali u drugim šampionatima (WTCR ili neka druga TCR serija) u nekom od TCR prvenstava. Velika je šansa da tada gosti i pobede, s obzirom na iskustvo i poznavanje vozila. Takvi vozači “oduzimaju” pobede celosezonskim takmičarima, a primer je Žan-Karl Verne u TCR Evropa.

Sistem bodovanja favorizuje sakupljanje bodova, jer je zaista svaka pobeda veoma teško ostvariva zbog svega gorepomenutog.

I stvarno, svi pomenuti šampioni su morali pored 3 pobede i da sakupe dovoljan broj plasmana na drugo, treće i ostala mesta koja se boduju, da bi osvojili titulu.

Bilo je potrebno pobedama dodati još desetak ostalih plasmana, što odgovara bodovima koji su ekvivalent još 4, 5 ili čak 7 pobeda. Na taj način šampioni su se odbranili od drugoplasiranih koji su pobeđivali 3 puta. Najlošije je prošao Luiđi Ferara (“alfa romeo”), drugoplasirani u TCR Italija, kome ni 5 pobeda nije bilo dovoljno da bodovima prestigne šampiona Salvatore Tavana, inače osvajača tri trke.

Naravno, pamtimo i da je šampion TCR Evropa Mikel Azkona pobedio samo jednom, ali je završio svih 14 trka, uz po dva druga, treća i četvrta mesta, tri peta i po jedno šesto, osmo i deveto, i samo sa jednim plasmanom bez bodova.

Dakle, i ove godine će biti potrebne 3 pobede i najmanje dva druga i dva treća mesta, uz poneko četvrto, peto ili šesto, i po nekoliko bodova sa kvalifikacija. To, naravno, važi samo ukoliko neko ne bude baš dominirao. Onaj ko postigne tri pobede odmah postaje favorit za osvajanje titule.