Gerijeri za Serbiaring: Put mog života promenilo je 10 centimetara lepljive trake

Photo Jean Michel Le Meur / DPPI

Na osnovu četiri izvezene runde u Svetskom turing šampionatu, usuđujemo se da tvrdimo da je Esteban Gerijeri već sada najbolji argentinski WTCC vozač posle Hosea Marije Lopesa.

Trkač iz Buenos Ajresa izvodi mala čuda s prilično vremešnim “ševi kruzom” i bori se za pozicije daleko više od onih na kojima se taj auto očekuje. Predusretljiv prema medijima, razgovorljiv, detaljan u objašnjenjima, Esteban misli i priča onako kako i vozi – brzo.

Priču s Argentincem počeli smo podsećanjem, koje jeste duže, ali ga ovde moramo ponoviti. Kao jedan od Južnoamerikanaca koji je svoj put do slave tražio kroz evropske formula serije, on je 2010. nastupao u Formuli Reno 3.5 za češki ISR. Te godine vozio je fantastično i bio je verovatno najbrži od svih. Međutim, sezona je brojala 17 trka, a Gerijeri ih je u konačnom zbiru imao pet manje!

PHOTO: JEAN MICHEL LE MEUR / DPPI

Na kvalifikacijama u Belgiji se sIupao i auto je bio toliko oštećen da prvu trku nije mogao da vozi. Ako to i jeste njegov greh, u sledećim slučajevima je bez krivice. ISR je za prestižnu trku u Monaku Estebanov kokpit prodao boljem ponuđaču, Amerikancu Aleksu Rosiju (“zato što se kokpit tamo odlično prodaje” – objasnio je kasnije šef tima potpisniku ovih redova). Rosi danas u biografiji ima pobedu na Indi 500 2016, ali se u ono vreme nije mogao porediti s našim sagovornikom – uostalom, na tom nastupu u Monaku se slupao.

Potom su na Hungaroringu tehnički komesari utvrdili da su šasije obe ISR formule oštećene, pa je ekipa samo zatvorila vrata garaže, spakovala stvari i preskočila je dve mađarske trke. Najzad, posle pobede na Silverstonu, Esteban je diskvalifikovan zbog minornog tehničkog prekršaja i tako dolazimo do “manjka” od 5 trka – četiri puta Gerijeri nije ni startovao, a jednom mu je brisan vrhunski rezultat.

I pored svega, on je na kraju sezone bio treći, samo 15 poena iza konačnog pobednika, mada je po brzini najviše zaslužio titulu. Uostalom, preokret je mogla da napravi bilo koja od nedostajućih pet vožnji. Mihail Aljošin je osvojio Formulu Reno 3.5, Danijel Rikardo je bio vicešampion. Rus se kasnije namučio da to iskoristi i danas je u Indikaru, a Australijac je, naravno, pomoću Red bula lansiran u Formulu 1. Prošavši kroz istorijat zbivanja burne WSR sezone 2010, želeli smo da čujemo kako je sve to izgledalo iz Estebanove perspektive.

PHOTO : JEAN MICHEL LE MEUR / DPPI

Da li bi se u tvojoj karijeri nešto promenilo da si osvojio tu titulu u Reno seriji?
– Da, bi. Uvek mislim da je putanju mog života i moju sudbinu promenilo deset centimetara lepljive trake. Slupao sam se u subotnjim kvalifikacijama na Silverstonu. Bio sam drugi i krenuo sam u još jedan brzi krug. Preterao sam i sleteo sa staze. Oštetio sam prednju levu stranu automobila, a oscilujuće rame je malo oštetilo poklopac vešanja. Momci su bili u žurbi da oprave auto, jer je između kvalifikacija i trka bilo samo dva sata, pa su smetnuli s uma da iza garaže imaju taj poklopac, potpuno nov.

Zato su stavili onaj oštećeni, samo su ga zalepili belom lepljivom trakom za monokok, kako ne bi štrčao i da se ne bi odvojio. Onda je francuski tim Tek1, za koji su vozili Rikardo i Vernj, uložio protest. Problem je bio i u tome što šef i menadžer mog tima Igor Salakvarda nije bio tu. Tokom tih kvalifikacija, njegov sin, a moj timski kolega Filip Salakvarda, blokirao je drugog vozača, a ovaj je došao u naš boks, bio je vrlo agresivan, urlao je. Igor ga je zaustavio, a ovaj ga je udario u lice. Diskvalifikovali su vozača, ali su i Igora udaljili s vikenda.

Tako nismo imali šefa tima i nismo znali možemo li da deponujemo novac da bismo protest tima Tek1 kasnije osporili pred višom instancom. Niko nije upravljao situacijom. Moj inženjer je rešio da ne preduzmemo ništa i brisana mi je ta trka, izgubio sam 15 poena. Iako se nisam trkao u Monaku, kao ni u Mađarskoj, sa tih 15 poena osvojio bih šampionat. Bio bih bodovno poravnat sa Aljošinom, ali sam osvojio više trka od njega. To je promenilo pravac moje karijere. Da sam osvojio šampionat, testirao bih Formulu 1. To je bila nagrada u Formuli Reno, a jednom kad testirate Formulu 1 sve može da se promeni. To je tih 10 cm lepljive trake koji su ti promenili život.

Koliko si razočaran bio posle?
– Te večeri, otišao sam u hotel i bio sam stvarno deprimiran i obeshrabren. Rikardo i Aljošin su osvojili bodove u toj trci, a mene su diskvalifikovali i osećao sam se veoma loše. Pamtim to: popio sam pivo s timom i otišao sam da se opustim koliko god sam mogao. Sledećeg dana probudio sam se siguran da ću pobediti. Nisam sumnjao da ću osvojiti trku u nedelju, nije bilo druge opcije, iako sam se kvalifikovao peti. Rekao sam svom glavnom mehaničaru da mi donese lepljivu traku na podijum, jer ćemo trku osvojiti.

Pobedio sam pretekavši Rikarda u poslednjem krugu i mehaničar je zaista doneo traku na podijum, ali ne belu, već crvenu, da bude vidljivija. Zapravo, iza podijuma, pre nego što smo izašli na postolje, tu se našli španski promoteri Reno serije i upozorili su me da bi to moglo da bude vrlo loše za moj imidž, da to ne radim. Hteli su da mi iščupaju traku iz ruke, iznervirali su me, tu je bilo i guranja. Zato je na podijumu traka bila izgužvana i to je kompletna priča.

PHOTO : THIERRY BOVY / DPPI

Posle toga više nisi imao šanse u evropskim formulama, ili nisi ni pokušavao?
– Imao sam ponudu Virdžin F1 tima. Dobar sam prijatelj Džona Buta, a on je u to vreme bio menadžer ekipe. Kazao mi je da me žele ako pronađem 5 miliona dolara, jer im toliki budžet treba da pokriju celu sezonu, bez tih para nisu mogli.

Dakle, nisam dobio ugovor, već ponudu. Tako sam otišao u Vladu Argentine. Problem je bio u tome što je godinu dana ranije Lopes imao šansu sa USF1 timom. Tadašnja predsednica Kristina Kirhner ništa nije znala ništa o trkanju. Predstavili su joj projekat Lopes, a taj projekat je propao. Ljudi koji je trebalo da joj predstave moj projekat kazali su mi da su godinu ranije već uprskali s Lopesom i da predsednica neće verovati. Ali, moj projekat je bio stvaran, auto se trkao. Rekli su mi da će mi dati 2 miliona, ali nisam imao ostalo. Kraj priče.

Zatim, Indilajts…
– Rešio sam da idem u Ameriku, jer sam svoj put do Formule 1 već prokrčio. Na neki način sam bio vozač Formule 1, čak i sa određenim timom, samo da sam imao novca. Kazao sam sebi da taj novac kasnije neću pronaći kad ga već nisam pronašao posle tako dobre sezone.

Odlučio sam da pređem, dobio sam vrlo dobru ponudu Sem Šmit motorsporta. Trkao sam se u Indilajts seriji da bih kasnije probao da vozim Indikar. Sezona je bila dobra, šest pol-pozicija, tri pobede, ali smo u pojedinim trkama podbacili i završio sam drugi. Sledeće godine – isto. Da sam osvojio titulu, dobio bih podršku od milion ili dva miliona dolara, što je suma potrebna da se pređe u Indikar. Eto koliko je i tu bilo blizu.

A onda si prešao na nešto drugo, kod kuće, u Argentini.
– Za taj proces mi je trebalo mnogo mentalnog prilagođavanja i uspeo sam da ga izvedem uz pomoć profesionalnog sportskog psihologa. Obično sam jako samokritičan i iskren pred samim sobom, morao sam da prežalim sve što se dotle desilo. Morao sam da prihvatim pravac kojim je moj život krenuo. Na neki način, ne možete promeniti ono što se dešava, stvari morate prihvatiti i usvojiti ih kako biste sazreli. Kao osobi to su mi verovatno bile najbolje godine, jer sam razvio mnoge kvalitete u sebi.

Trkao sam se u Argentini s istom strašću i istom željom za pobeđivanjem. To su pratili i promena života i okruženja i drugačija očekivanja okoline. Morao sam da naučim da svime time upravljam na pravi način. Naučio sam i bio je to lep proces.

Da li je turing trkanje u Argentini bila jedina preostala opcija, ili tvoj izbor?
– Odabrao sam taj put. Rešio sam da se vratim i trkanje u seriji Turismo karetera bilo je dobra opcija, to je najpopularniji šampionat u Argentini. Te godine sam bio i Lopesov timski kolega.

Bio si zvanični vozač Tojote, a sada si zvanični pilot Sitroena u Super TC2000m tehnički najnaprednijoj kategoriji Južne Amerike. Kaži nam nešto više o njoj.

– Automobili imaju mnogo komponenti koje su identične za sve. Ima mnogo zvaničnih, fabričkih timova. Možete da uzmete auto iz fabrike i da ga pravite od početka, ili da uzmete 3D štampani model i da ga stvarate sami. Ali, tu ima mnogo detalja, najviše se tiču aerodinamika i rasporeda masa i to je šampionat vrlo, vrlo, visokog nivoa. Mnogo veoma stručnih ljudi učestvuje u izradi automobila i timovi su vrlo dobri. Nivo performansi i tehnologije je takođe dobar, volim da se trkam tamo.

Koliko se STC2000 automobili razlikuju od WTCC?
– Mislim da je auto u velikoj meri dobar ili loš u zavisnosti od guma. Ako je guma dobra, ona može da kompenzuje mnoge probleme i auto može da bude vrlo dobar. Najveća razlika je u tome što je u Argentini motor atmosferski V8, ovde je turbo 1,6. Ovde je veći uticaj aerodinamike, a i WTCC gume su bolje, daju jače prianjanje. Ali u Argentini samo na Termama Rio Ondo STC2000 vozi na mekim Pireli gumama i automobili su brzi kao WTCC.

Kao vozač, voziš li ih isto ili drugačije od WTCC?
– Ovde je jača aerodinamika i gume su lepljivije, pa je auto više kao na šinama, ali čim preterate, jako lako se gubi vreme. U Argentini auto više “pluta”, manje je aerodinamike, obrtni moment stiže kasnije, ali ima veću snagu na kraju. U Argentini se auto više kreće, na kočenju ili u brzim krivinama. U osnovi, to su razlike – tamo na skretanju morate da budete strpljiviji, a ovde možete da budete agresivniji. Verovatno je WTCC vozački stil agresivniji.

Ove godine s Kamposom postižeš izuzetne rezultate, od pobede u Marakešu nadalje. Zadovoljan si kako je krenulo?
– Veoma zadovoljan. Mislim da smo dosad maksimalno iskoristili potencijal koji imamo. Cilj je da nastavimo da osvajamo dobre poene i da do polusezone stignemo s takvom količinom bodova koja bi nam omogućila da probamo da nađemo budžet za drugu polovinu.

Photo Gregory Lenormand / DPPI

Koliko si blizu tog budžeta?
– Pa, s ovim dosadašnjim dobrim rezultatima sve deluje bolje. To pomaže i rekao bih da smo otprilike na pola puta.

Rekao si da su ti ambicije da jednog dana završiš u fabričkom timu?
– Da. Moja je ambicija da se vratim u svetsku ili evropsku seriju visokog takmičarskog nivoa, kao fabrički, zvanični vozač. To tražim, zbog toga sam se vratio ovde i osećam se kao kod kuće kad se ponovo trkam u Evropi. Poznajem ceo sistem i mnogo mi se dopada kako stvari funkcionišu. Zadovoljan sam.

Kad to kažeš, misliš da bi ostao u Svetskom turing prvenstvu, ili ti “igra” i neka druga serija?
– Ne znamo šta WTCC planira za iduću godinu. Fransoa Ribeiro će pokušati da podigne nivo timova i fabričkih timova i da dovede više automobila. Kad imate 15 automobila na startu, to nije mnogo i uvek postoji rizik da ih ne bude dovoljno. Mislim da ovaj šampionat ima potencijal da ponovo poraste i voleo bih da ostanem ovde i budem fabrički vozač.

Kaži nam nešto više o Pečitu Lopesu. Ono što je postigao u WTCC-u zaista je izuzetno, ali je imao i superioran auto. Ti si se u Argentini ipak trkao s njim na izjednačenijem nivou. Da li je on vanzemaljac ili mu je jednostavno sve išlo naruku?
– Ne verujem da postoje vanzemaljci. Svi smo ljudska bića. S tog stanovišta, svi mogu da budu izuzetni, dobri ili loši, zavisi od dana, zavisi od toga kako vas vide, zavisi od toga kako vidite sami sebe. Mislim da je Pečito veoma talentovan vozač, sa izuzetnim veštinama u kvalifikacijama i izuzetnim trkačkim tempom.

Da biste se istakli u ovom sportu, potreban vam je vrlo dobar auto. Kada ga imate, a uz to i odličan tim za sobom, onda stvari idu u pravom smeru. On je imao sve to zajedno. Poznajem ga od karting dana, živeo sam zajedno s njim tokom prve godine u Evropi. Vrlo dobro se poznajemo i verujem da ima jaku ličnost u situacijama kada sve elemente treba spojiti u celinu.

Možda on ima i neke druge osobine za koje verujem da nisu tako dobre, ali o njima vam neću govoriti. Kad je ovde tokom tri godine sve izvodio tako uspešno delovalo je kao da leti, i to je naravno pomoglo da osvoji tri titule u nizu. Ali, on je izuzetan vozač i koristi svoje prilike, a to morate da radite. Šansu su imali i Miler ili Leb, ali je oni nisu iskoristili tako kao Pečito. I to je plus za njega.