Hokenhajmring: Jedan istorijski osvrt obojen nostalgijom

Druga runda TCR Evropa 2019. održava se ovog vikenda na Hokenhajmringu, pisti na kojoj se TCR tehnika trkala samo kada je tu nastupao nacionalni šampionat Nemačke.

Za početak ovog takmičarskog vikenda, donosimo kraći istorijski osvrt na autodrom koji je najpoznatiji kao mesto održavanja 36 Velikih nagrada Nemačke i na kom DTM tradicionalno počinje i završava sezonu.

Hokenhajmring je u svojoj prvobitnoj inkarnaciji bio poznat kao Kurpfalcring i koristio se za moto-trke tridesetih godina prošlog veka. Činili su ga putevi u šumama oko gradića Hokenhajm u pokrajini Baden-Virtemberg. Originalna staza bila je duža od osam kilometara i sastojala se od dva duga pravca, spojena Istočnom krivinom na jednom i ukosnicom na drugom kraju.

Pre Drugog svetskog rata, kao test pistu koristili su ga Mercedes-Benc i Auto-Union, a u posleratno doba, kada je dobio ime koje i danas nosi, tu su se ponovo nadmetali motociklisti.

Kada je 1965. auto-put za Manhajm odsekao mesto Hokenhajm od glavnog dela staze, pista je prerađena i nastao je jedinstven spoj dugačkih pravaca kroz borovu šumu i novosagrađene Motodrom sekcije (krivine Adžip/Mobil 1, Zahs, Južna i Severna) koja je, opkoljena tribinama, praktično činila stadion.

Na ovakvoj stazi život je 1968, u trci Formule 2, izgubio legendarni Džim Klark, posle čega su radi smanjenja brzina dodate šikane, a podignute su i zaštitne ograde. Ova konfiguracija u prvi plan isticala je snagu motora.

Formula 1 tu je došla 1970, u godini prepravki na Nirburgringu. Kada je staza u Ajfelima postala preopasna za F1, Hokenhajm se 1977. vratio na kalendar i domaćin Nemačkog gran prija bio je sve do 2006. (uz izuzetak 1985). Od 2008, GP trka je alternativno vožena na Hokenhajmringu i Nirburgringu, koji su se smenjivali u parnim, odnosno neparnim godinama.

Sve izmene koje je staza pretrpela u periodu od 1977. do 2001. bile su manjeg karaktera, a najkrupnija je bila izgradnja šikane u tadašnjoj Istočnoj krivini, posle pogibije Patrika Depajea u “alfa romeo” F1 automobilu na tom mestu 1980.

Kada je u novom milenijumu iz bezbednosnih razloga zahtevano skraćenje 6,825 kilometara dugačke piste, posao je poveren arhitekti Hermanu Tilkeu, koji se proslavio stvaranjem staza poput Sepanga, Sakira, Šangaja i Istanbula.

Gde god je autodrom pravio od nule, Nemac je podizao impresivne objekte sa najmodernijom pratećom infrastrukturom. Njemu se decenijama zamera relativna uniformnost njegovih tvorevina, pa ih mnogi u znak neodobravanja nazivaju “Tilkedromi”. Ni sam autor ne negira da su kombinacije dugačkih pravaca i ukosnica njegov lični zaštitni znak. Ipak, trke na “Tilkedromima” nisu obavezno monotone, a bezbednost je uvek vrhunska.

Međutim, ahenski arhitekta bio je manje srećne ruke u prepravljanju tradicionalnih autodroma. Njegov prvi veći posao bio je “svođenje” Esterajhringa na A1-Ring (danas Red bul ring), dok bi, po mišljenju potpisnika ovog teksta, Hokenhajmring slobodno mogao da se nazove njegovim najvećim zlodelom. Ruiniranje mesta sa trkačkom reputacijom i tako osobenim karakteristikama spada u teško oprostive grehe.

Tilke je stazu skratio za trećinu, a dugačke pravce je napustio i zamenio krivinama. Zahvaljujući njemu, Hokenhajm je od 2002. “samo još jedno trkalište”, mesto od kojeg su ostali slavno ime i Motodrom, koji i dalje pruža retku priliku da se trke posmatraju u stadionskom ambijentu.

Dominantne deonice sada su ukosnica i dugačka krivina Parabolika. Ona se vozi punim gasom i vodi do mesta gde se dostižu najviše brzine, a zatim se silovito koči za ukosnicu, gde se javlja dobra prilika za obilaženje. Nestala je potpuna podvojenost između stadiona i pravih delova. Tu, danas nepostojeću konfiguraciju Ajrton Sena je smatrao jednom svojih od omiljenih, zbog fudbalske atmosfere “od koje se ježio” kada iz relativnog mira šume uđe među tribine.

U kvalitete aktuelne, 4.574 metra dugačke piste spadaju povećana bezbednost i ukosnica kao očigledno mesto za preticanje. Poboljšana je i preglednost za posmatrače pored staze, a kapacitet je povećan na 120.000 gledalaca, najviše zahvaljujući dodatoj Mercedes tribini, za koju je izgrađen i poseban splet krivina.

Tehnički zahtevi su: velika krajnja brzina, koju valja iskoristiti na ukosnici, dobro držanje piste na vijugavom Motodromu, efikasno kočenje i stabilnost na kočenju, kao i što bolji prenos snage na asfalt pri ubrzanju iz sporih sekcija (izlaz iz ukosnice, ali i iz druge i Zahs krivine).

Već izrečena upoređenja karaktera tradicionalnog i sadašnjeg Hokenhajma neminovno idu na štetu savremene verzije staze, koja je u svoje doba nazivana i uzaludnim utroškom asfalta. Ipak, i ona je za svojih 17 godina postojanja stekla sopstvenu sportsku tradiciju, pa je žal za starim Ringom samo opravdana, ali uzaludna nostalgija.