Morbideli: Ne razumem zašto je WTCR toliko skuplji od TCR, to ne ohrabruje

U prvoj sezoni TCR Internacionalne serije Đani Morbideli pokazao se kao jedan od njenih glavnih junaka, ostavši skoro do kraja u igri za titulu.

U drugoj godini globalnog takmičenja takođe je delovao moćno, ali ga je u prečesto saplitala nepouzdanost automobila. Prošle godine silno mučio sve dok sa timom Vestkoust nije ovladao novom tehnikom, a zatim je izvezao egzemplarno dobru drugu polusezonu.

Iako se nastavak takmičenja u novom Svetskom kupu turing automobila nametao kao logičan dalji put karijere veterana iz Pezara, on sam nije baš uveren u izvodljivost te varijante. Morbideli uopšte nije oduševljen načinom na koji je izvedeno WTCC/TCR spajanje, jer su za pilote koji su dosad nastupali na TCR sceni troškovi dramatično porasli. U intervjuu za Italijarejsing, Đani podseća na najbolje trenutke iz 2017. i objašnjava koliki je rizik da se njegovo ime ne nađe na WTCR startnoj listi 2018.

Počnimo tako što ćemo proći kroz TCR sezonu 2017, u kojoj si vozio za Vestkoust. To ti je bio treći šampionat sa švedskom ekipom. Drugi deo prvenstva zaista je bio injekcija samopouzdanja…
– Jeste, mada nažalost ne izgleda da je to donelo krupne plodove. Sada smo već u sredini januara i u ovom trenutku postoji jaka mogućnost da ću, iako ne svojom voljom, morati da odstupim. Moglo bi da se desi da moram da prekinem karijeru. Ponavljam, ne zato što tako želim, već zbog nedostatka mogućnosti i uslova da bih mogao da nastavim.
Da se vratim na prošlu godinu: druga polovina sezone je bez daljeg bila veoma pozitivna. Ključni momenat je bio onaj kada smo razumeli auto. Kroz testove smo pronašli pravi ključ i način da budemo konkurentni. Od Salcburga, pete runde šampionata, ja sam vozač koji je osvojio najviše poena i da smo i na prva četiri vikenda bili tako konkurentni, možda sam i ja mogao da učestvujem u borbi za titulu. To govorim sa žaljenjem, ali i sa zadovoljstvom i zbog sebe i zbog Vestkousta – drugi deo šampionata bio nam je zaista dobar. Nas je očekivala nimalo jednostavna sezona, jer smo prešli na “folksvagen golf”, auto koji nismo poznavali i kojim je na papiru trebalo da lako ovladamo. U stvarnosti nije bilo tako, ali u prilog Folksvagenu mora da se kaže da je auto bio veoma pouzdan. Taj faktor nam je omogućio da od sredine sezone dođemo na svoje i postignemo dobre rezultate.

U Nemačkoj, na Ošerslebenu, pružio si spektakl, osvojivši obe trke. Da analiziramo taj veličanstveni vikend?
– To je zaista bio naš najlepši vikend. Na drugom treningu sam postavio najbolje vreme, zatim sam u kvalifikacijama osvojio pol-poziciju, pa sam pobedio u obe trke, zabeleživši i najbrži krug. Staza je svakako odgovarala “folksvagenu”, ali i na trkama na kojima smo imali balast, kao u Kini ili Dubaiju, stizao sam do važnih pozicija. Paradoksalno, imao sam veći balast od Vernea (smeh), zato je u tim okolnostima i sreća igrala ulogu. U više slučajeva bih se, pošto sam postizao dobre plasmane, našao opterećen značajnim balastom i uvek smo kontrolisali štetu. Međutim, i tu činjenicu ističem, u drugoj polovini godine ja sam osvojio najviše poena od svih i to mi je zaista donelo zadovoljstvo.

Složićeš se da su testovi koje ste izveli na Adriji bili zaista bitni?
– Možda smo startovali s izvesnom arogancijom, verujući da će prelaz sa “honde” na “folksvagen” biti jednostavniji zahvaljujući pouzdanosti i karakteristikama automobila. Stvarnost se pokazala komplikovanijom nego što smo predvideli, a izvesna zakašnjenja i organizacioni problemi nisu nam pomogli. Od testa koji smo izveli u Barseloni, trke su se nizale jedna za drugom i nismo imali mogućnost da izvezemo privatne testove, a to su prilike kada možete da radite sa određenim standardima. Uvek je vrlo teško kada otkrivate automobil tokom trkačkog vikenda. Ako u tih pola sata, koliko imate na raspolaganju, krenete pogrešnim putem, izgubili ste celu rundu. Ipak, na Adriji smo tokom dva dana proba došli do vrlo važnih rezultata. Pokušavajući da razumemo automobil, došli smo do otkrića koja se na trkačkim vikendima nikada ne bi pojavila. Dolazak do suštine stvari u realnosti je bio mnogo jednostavniji nego što smo očekivali.

Ako bi trebalo da nabrojiš jače strane TCR kategorije i automobila kojim si pilotirao 2017, od kojih bi faktora počeo?
– Pre svega, automobili su ekonomični. U periodu teških ekonomskih problema na globalnom nivou, TCR automobili podrazumevaju troškove snošljive onima koji mogu da investiraju. Usput, ti automobii daju vam mogućnost da se takmičite širom sveta. Možete isti auto da prijavite za celu gamu trka koje se prostiru od Azije, preko Bliskog Istoka, do država Evrope. Osim što mogu da se koriste u brojnim šampionatima u kategoriji, TCR automobili mogu i da se prodaju, za razliku od WTCC automobila. Ovi poslednji koštali su više od 500.000 evra, preko toga je dolazilo iznajmljivanje motora. A jednom kad se šampionat završi, ostajete s automobilom koji nigde drugde ne možete da vozite.
Dakle, snaga TCR-a je upravo u polivalentnosti njegovih automobila. Jedan dobro organizovan tim može čak da se takmiči i u dva ili tri šampionata u TCR kategoriji i da tokom jedne godine prođe ceo svet. Sve je to moguće zahvaljujući genijalnosti Marčela Lotija, pogotovu u ovom trenutku, kada se svet auto-sporta poprilično muči u ekonomskoj sferi.
Druga jaka strana TCR-a jeste izjednačenost koja postoji među različitim brendovima zastupljenim u kategoriji. To uvek omogućuje sjajne bitke i pruža spektakl publici. Jer, nju ne zanima da gleda automobile pet sekundi brže od onih iz prošle sezone, već je privlači neizvesnost koja vlada u šampionatu. Ne mislim da je pozitivno ako stvorite izrazito skupu kategoriju, u kojoj može da se trka samo nekolicina privilegovanih i koju posle nekog vremena morate da zatvorite jer nedostaju oni koji sebi mogu da dozvole tolike investicije, kao što se dogodilo sa WTCC-om. Ja sam prilično iznenađen fuzijom koja se nedavno dogodila, mislim na WTCR. Uvedene sportske promene zahtevaju povećanje potrebnih budžeta.

Da li ti je bila uzbudljiva WTCC sezona 2017, pogotovu duel Teda Bjerka i Norberta Mihelisa?
– Da vam kažem, po mom mišljenju TCR je pružio mnogo više spektakla i živosti nego WTCC. Svakako, WTCC automobili su privlačniji u odnosu na one iz TCR, ali osnovni aspekt je uvek opstanak jedne kategorije. Ako ne uspete da ograničite troškove, ne možete očekivati vozače i timove u startnoj rešetki.

Misliš li da će se balans performansi mnogo izmeniti? Ulazak FIA u celu stvar trebalo bi da omogući upotrebu sofisticiranije opreme za utvrđivanje mogućnosti automobila?
– To ne bih znao. Sigurno, onaj ko radi na merama BoP ima pred sobom prilično delikatan i težak posao, jer automobili imaju različite osobine i praktično je nemoguće ujednačiti ih sve. Sa dolaskom FIA biće mnogo više ljudi sposobnih da donesu vrlo korisne ideje, plod iskustva stečenog u različtim kategorijama. Ali, karakteristike automobila se međusobno mnogo razlikuju, jer se radi o modelima rođenim po različitim konceptima, iako svi oni imaju prednji pogon. Međutim, verujem da će FIA uspeti da nađe dobar balans performansi. Odlučiće tempo koji pronađu na predsezonskim testovima. Pogotovu tu mislim na one testove kada isti piloti prelaze iz jednog automobila u drugi. Takve vrste merenja, uz intervencije ljudi koji imaju GT iskustvo, pa još i sazrelo vremenom, bez sumnje su najverodostojnije i najkorisnije.

Jesi li saglasan sa WTCR ograničenjem od 26 automobila na startu? Potencijalno, mogli smo da računamo i na čak 40 pilota na pojedinim vikendima.
– Verujem da se radi o prirodnom ograničenju. Nalazim da je istinski teško da bi četrdesetak vozača moglo da se nađe na startu WTCR trke. Troškovi će se mnogo razlikovati od onih koje je zahtevao TCR, oni su praktično udvostručeni i otud mislim da mnogi piloti neće biti u stanju da učestvuju. Stvarno ne razumem izmene koje su uvedene u seriju. TCR je funkcionisao jako dobro i taj porast troškova imaće značajne posledice. Neto prednost izvući će piloti koji su učestvovali u WTCC, za razliku od onih koji su se trkali u TCR i nalazim da je to čudno. Na primer, nemam vesti o vozačima kao što su Verne i Komini, dok s druge strane znam da su mnogi WTCC vozači praktično već spremni da se trkaju.

Deluješ prilično zbunjeno pa i ogorčeno zbog ove fuzije WTCC i TCR…
– Gledajte, ja sam veliki pristalica onoga što je izveo Marčelo Loti, nemojte me pogrešno razumeti. U trenutku velikih poteškoća, on je iz šešira izvukao fantastičnu ideju, šampionat koji može da se ponosi sve većim brojem serija po celom svetu. Uvek sam puno verovao u Lotijev projekat i mogu mirno da tvrdim da sam bio jedan od prvih koji su ga podržavali, ako ne i prvi. Međutim, šampionat koji sam vozio ove tri godine više ne postoji. WTCR bih definisao kao WTCC sa drugačijim automobilima. I tako, umesto da u prvom planu bude određeni tip budžeta, timovi koji su se angažovali u TCR-u sada su primorani da se suoče s budžetima koji su za njih nemogući.

Kalendar 2018. predviđa početak u Marakešu, pa prelazak u Budimpeštu u rasponu od mesec dana. Koje su ti piste najzanimljivije u celom programu?
– I tu ponovo ulazi u igru tema ograničenja troškova. Trke koje su na kalendaru, na primer Vila Real, Marakeš, Makau i Nirburgring, opasne su zbog svojih tehničkih karakteristika, zato govorimo o “skupim stazama”. Ne možete da ne vodite računa o mogućim štetama na automobilima do kojih će doći zbog udesa, sletanja s piste i sličnog. Jasno, govorim s aspekta nekog ko se trkao u TCR šampionatu.
Meni sadašnja situacija deluje apsurdno: WTCC je mrtav jer više niko nije nameravao da troši toliki novac. Ako sada transformišemo TCR Internacionalnu seriju u novi WTCC, onda zaista ne razumem kuda idemo. Onome ko je vozio WTCC to može da bude smanjenje troškova, ali onaj ko je vozio TCR ima potpuno suprotan problem. Ko ne bude mogao da uđe u WTCR, najverovatnije će biti prinuđen da se trka u nacionalnim TCR šampionatima.
Da zaključim, sve se vrti oko troškova, oko toga koliki je budžet na raspolaganju. Ako za sobom imate proizvođača koji je rad da uloži potreban novac, onda možete sve. U suprotnom, rizikujete da postanete rentijer automobila. Novac donosi ili vozač, zahvaljujući sponzoru, ili morate da ga pronađete kao tim. Međutim, ja ne vidim ohrabrujuće signale na horizontu.