Tarkvini za Serbiaring: Vozio sam 7.000 kilometara testova, dogodine želim da osvojim TCR Internacionalnu seriju!

Tokom prinudne takmičarske pauze, Gabrijele Tarkvini se prihvatio uloge test i razvojnog vozača prvog Hjundai automobila za kružne staze, a u završnici sezone vratio se trkanju, naravno s južnokorejskim proizvođačem.

Kako je obavio razvojni posao, pokazali su tempo i rezultati modela “i30 N TCR” na trkama na Žeđijangu i Adriji. A koje su bile specifičnosti u stvaranju automobila namenjenog ne samo profesionalnim trkačima, Tarkvini nam je otkrio u razgovoru na TCR Trofeju Evropa na Adriji. Tom prilikom, 55-godišnjak iz Đulijanove je za naš portal ispričao i kako mu izgleda situacija u Svetskom turing šampionatu, gde sebe vidi u idućoj sezoni, kako je tešio svog prijatelja Tijaga Monteira suočenog s gubitkom titule i koji bi sistem balansa performansi uveo u TCR kategoriju.

Da li je tvoja pobeda u Kini, na debi nastupu “hjundaija i30 N TCR”, bila iznenađenje?
– Nije. Bio bih iznenađen da auto nije bio konkurentan. Dugo smo radili na njemu, Hjundai je uložio značajne resurse i mnogo energije, prešli smo 7.000 kilometara na testovima, uglavnom na Mišlen gumama. Spremali smo se da napravimo automobil brz, zabavan i lak za vožnju. Do Kine nisam imao direktan okršaj sa suparnicima. Uvek smo na pisti bili sami, pa smo se pitali kako će se naš auto ponašati u okršaju sa konkurentima, direktan duel nam je bilo potreban. Staza je dala odgovor: auto je ono što smo očekivali, brz je.

I takvim se pokazao na pisti koja nije brza i široka poput onih na kojima ste testirali.
– Ceo razvoj smo izveli na međunarodnim stazama, na Aragonu, Mizanu, Valensiji, Valelungi, Bratislavi… Da bismo se pripremili, koristili smo piste koje su, recimo, standard Formule 1. Zatim je Hjundai odlučio da izvezemo poslednje dve trke TCR Internacionalne serije, prva od njih je bila na Žeđijangu, koji niko nije poznavao. Ja tamo nikad nisam bio. Međutim, tu se videlo da je auto stvoren dobar, izveli smo prave izmene u podešavanjima i vrlo je lepo išao.

Generalno, performanse su bile izvrsne. Da li je bilo nečega što se pokazalo i boljim od očekivanog?
– U direktnom okršaju s protivnicima sveli smo račune i videli šta su naše jače strane, a i koje su one malo slabije, koje treba poboljšati. Uvek postoji potreba za poboljšavanjem, a mi smo u poslednjoj fazi razvoja automobila pre nego što on bude “zamrznut”. Svi znaju, naš auto nije homologiran baš zato što postoje određene komponente koje još treba poboljšati. Ako postoji nešto što je posebno dobro funkcionisalo na Žeđijangu, to je “nežnost” u isporuci snage motora. On ima sjajan obrtni moment i ponaša se kao da je atmosferski. Odličnom su se pokazali i potrošnja guma i celokupno ponašanje na stazi. To je bilo prijatno iznenađenje. Takođe i lakoća u vožnji, koju je primetio i Alan Menu. On je testirao jednom u Slovačkoj, a bili smo ujednačeni u vremenima, i on je bio konkurentan. Svi koji su probali automobil možda su imali pogrešan utisak da motor ne funkcioniše dobro, da možda nije snažan poput ostalih. To je upravo zbog te karakteristike, on blago oslobađa snagu i to čini jako, jako linearno. To vozač amater lako može da pobrka sa nedostatkom snage. A mi smo taj kvalitet mogli da ocenimo na Žeđijangu.

Sa transparentnim autom pojavili ste se i na Adriji, da nastavite razvoj, ali i da prikažete njegov potencijal klijentima.
– Da. Upoznali smo i Jokohama gume, na kojima praktično nikad nismo vozili, iskoristili smo samo jedan set na Valelungi da vidimo kako na njima auto ide. Nismo imali specifično iskustvo s tim pneumaticima. Nekih 70-80% razvoja izveli smo na Mišlen, a 30% na Hankuk gumama, jer se one koriste u nekim nacionalnim prvenstvima. Pripremili smo setap za Mišlen i Hankuk. Jokohama gume su, opet, različite i posebne. Ja sam ih poznavao, jer su to WTCC gume. Međutim, na ovom automobilu se ponašaju drugačije i tu treba još raditi. Ipak, i pored dodatih 40 kilograma balasta i značajnog smanjenja performansi motora 95%, auto još deluje konkurentno. Na Adriji smo imali daleko najteži auto od svih u padoku.

S Jokohamom nema iznenađenja?
– Nema, ali auto mora drugačije da se podešava i to je novo iskustvo. Sada ne znamo da li će neki nacionalni šampionat, možda i Internacionalna serija, dogodine voziti Jokohamu. Iskoristili smo Adriju i da bismo pripremili specifičan setap za Jokohamu.

To nije bilo teško?
– Ne. Ponešto smo promenili. Jokohama je mnogo sličnija Hankuku nego Mišlenu. Iskoristili smo set-ap mnogo sličan onom za Hankuk.

Na čemu još treba da se radi?
– Još radimo na upravljačkom sistemu. Sve se to još može poboljšati, mi još čekamo definitivne delove, koje ćemo možda upotrebiti u Dubaiju. Tu još imamo nekih problema. Pri iznenadnim pokretima u vožnji, letva volana još ne daje osećaj koji bih želeo i to poboljšavamo, čekamo definitivne delove. Upravljivost automobila je područje na kome još radimo.

Lično pitanje: šta planiraš za 2018?
– (smeh) Ne znam. U mojim godinama, razmišljam godinu za godinom. Od mene je traženo da razvijem ovaj auto, to sam i uradio. Razočaralo bi me da u njemu ne vozim i trke. Moram da priznam da bi to bilo kao da pripremate dete za školu, a onda dočekate da ga tamo otprati neko drugi. Moj cilj je određen. Razvio sam auto koji je na papiru brz, pouzdan i lak za vožnju. Uspeo sam da osvojim prvu trku koju smo izvezli, iako sam startovao četrnaesti. Sad pokušavamo da se prikažemo u lepom svetlu i na finalu u Dubaiju. A zatim – zašto ne i trkanje, ako bude mogućnosti da se jednu godinu trkam sa ekipom, BRC, koja razvija auto i pokušava da napravi program za 2018. Videćemo, još smo u fazi pregovora.

Serija bi bila TCR Internacionalna?
– Da. Kazaću da mi je cilj da izvezem kompletnu godinu kako bih pokušao da osvojim titulu u Internacionalnoj seriji.

Imaš veliko iskustvo u ranijim fabričkim programima drugih marki, Alfe, Seata, Honde, Lade… Možeš li da uporediš Hjundai projekat s njihovim?
– Ovo je prvi put da razvijam auto koji treba da se prodaje i amaterima i u kojem treba da se trkaju i amateri. Kad smo počinjali, podsetili su me na tu činjenicu, jer je za mene to bilo nešto novo. Vi inače odaberete i upotrebite apsolutno najbrži materijal, makar on bio i težak za vožnju. Ovde su neke stvari bile odbačene jer su bile isuviše teške za vožnju. Nismo primenili setap, vešanje i konstrukciona rešenja da bismo napravili ekstreman auto, takav koji bi vozili samo profesionalci. U tome su mi pomogli i izvesni ljudi koji su takođe vozili “hjundai”. Vozio ga je Anti Buri na Mizanu, bilo je i ljudi čija imena ne bih da otkrivam, ali i oni su vozili kao “normalni” testeri, obični vozači. Hjundai je pozvao mnogo ljudi na test u Valensiji, a od njih su 90% bili vozači džentlmeni. To je i meni bilo novo iskustvo, da shvatim da li je auto prilagođen karakteristikama vozača džentlmena. Svi su bili prijatno iznenađeni automobilom, lakoćom s kojom se vozi, blagim načinom na koji oslobađa snagu. Dakle, to je bio poseban razvoj i za mene.

Kako ti deluje Hjundaijev pristup projektu u poređenju s onim koji si doživeo s već pomenutim markama?
– Hjundaijev pristup odlikuje se veoma velikim entuzijazmom. Verovatno stoga što je ovo njihov prvi auto za trke na krugu. Imaju lepo iskustvo u reliju, ali nikakvo s automobilima za kružne staze. Osetio sam taj entuzijazam među ljudima koji su radili sa nama, inženjerima, ljudima koji su iz Hjundaija došli da vide kako nam ide. To je bila jedina razlika – osetio sam mnogo entuzijazma u svemu onome što smo radili.

A kuća je ozbiljna kao i ostale?
– Apsolutno.

Nedavno si se vratio u WTCC da pomogneš Hondi, svom bivšem poslodavcu. Nedostajale su ti trke?
– Nedostajale su mi. Od početka godine smo izveli mnogo testova, ali mi je nedostajao trkački adrenalin. I meni je trebalo nešto vremena na Žeđijangu da pronađem taj takmičarski duh. Drugačiji je tajming kada ste na pisti sami, ne postoji 10 minuta kvalifikacija, obaveza da izvezete brzi krug u određenom trenutku. Pokušavao sam da radim što napornije mogu, ali trke mi jesu nedostajale.

Tebi je WTCC bio dom. Da li si se na Ningbou osećao kao da se vraćaš kući?
– Da. To je bio povratak kući, WTCC je mnogo godina bio moj dom. Uzmimo u obzir i prethodni šampionat, stari ETCC, koji je posle postao WTCC. Mnoge godine sam proveo u toj kući, tamo mi je bilo dobro. Isto važi i za tim, jer su Honda i JAS mnogo godina bili moj tim. Poznavao sam skoro sve ljude, bio je i poneki novi inženjer ili mehaničar, ali 90% personala bilo je u timu i kada sam ga napustio.

Vikend na Ningbou ti je bio lep?
– Jeste. Nismo imali test i nisam imao mnogo vremena da se ponovo zbližim s automobilom. Bila je kiša, a ja sam se posle desetak krugova na treningu odmah dobro snašao i praktično sam uvek bio najbrži vozač “honde”. S mog gledišta, to je bio lep vikend. Trebalo je da pomognem i Norbiju, a jasno je da se on vratio u šampionsku trku, ima priliku da se bori za titulu. Uradio sam šta sam mogao. U prvoj trci sam startovao ispred, kad su mi rekli da je neposredno iza mene, zakočio sam i pustio ga da prođe. Završili smo četvrti i peti u trci 1, Norbi je u drugoj trci završio drugi. Te trke zapravo nije bilo, ali, takvi su bili uslovi i direktor trke je doneo ispravnu odluku, jer je na pisti bilo previše vode.

I dalje ne razumem kako su dodelili poene, u pravilniku piše da se prva dva kruga iza sigurnosnog vozila ne računaju. Po tom rezonu, nije bilo krugova ni za pola bodova u Kini.
– Čudna je interpretacija. U početku smo i mi računali tako i mislili smo da treba da se izveze još jedan krug. Međutim, razgovarali smo s direktorom trke i sudijama i rečeno nam je da je procedura regularna. (Honda je kasnije diskvalifikovana i izgubila je sve bodove iz Kine, tako da je ova analiza bila čisto akademska – prim. aut.).

Šta možeš da nam kažeš o stanju Tijaga Monteira?
– Ja često razgovaram s Tijagom. on mi je prijatelj. imamo izvrstan odnos. Na stranu profesionalni odnos, on je pilot koji mi je postao najbolji prijatelj za sve ovo vreme kako se trkam. Ja mislim da će on ipak da se vrati, 99% će biti u Kataru. I to je ključno: on je najverovatnije izgubio titulu, ali sam mu rekao da treba da se vrati zdrav, onakav kakav je bio. Što se tiče titule, jedino utešno što sam mogao da mu kažem bilo je sledeće: ja sam titulu osvojio i nije mi izmenila život. A ako imate povredu s trajnim posledicama, to vam menja život. Na sreću, ima nade da će se on vratiti u potpunosti zdrav, siguran sam da neće imati trajne posledice. S tog aspekta sam zadovoljan. Izmakla mu je titula koja je trebalo da bude njegova, to da. Izvezao je sjajnu sezonu, dobro je vozio. Nažalost, naslov neće osvojiti.

Osetljiva i pomalo tužna tema: WTCC budućnost ne deluje dobro?
– Ne znam mnogo o tome. Jasno je da je WTCC ambijent pomalo nesrećan, ne znam kako bih ga opisao. Govorimo o fantastičnoj kategoriji, TC1 automobili su prelepi za vožnju, ali je, s druge strane, kategorija veoma skupa i nije naišla na podršku proizvođača. Ona je zamišljena za proizvođače, ne za privatnike. Dugo je trajala s privatnicima, jer da nije bilo privatnika da popune startne rešetke, WTCC ne bi postojao. Ali, to nije bila zamisao onoga ko je osmislio TC1. Proizvođači nisu došli, ili ih je došlo premalo, nešto mora da se menja. Ako ne uđu proizvođači, TC1 je praktično osuđen na propast. Ja sam zatekao ovakav ambijent: izvanredni automobili, fantastični profesionalci, mnogo ljudi radi, automobili su lepi na oko i za vožnju, ali sazreva zamisao da tih automobila više neće biti. Nije na meni da kažem, ali meni je zbog toga žao. WTCC je toliko godina bio moja kuća! Ja svakako ne znam koje su ideje, ali očekujem da se nešto desi uskoro, neki potez, konferencija za medije, neki plan za budućnost.

Kada uporediš sve turing automobile koje si vozio – pomenimo DTM, ITC, superturing, S2000 i TC1 – gde po tvom utisku spada TCR auto?
– TCR možda nije najlepši za oko, ako ga gledate sa stručne strane. Ako ga ja gledam, vidim vešanje koje je jako blizu serijskom. Ali, to je auto koji se mnogo lepo vozi i ide mnogo bolje nego što deluje. Ne zaostaje mnogo po performansama za WTCC automobilom, a košta četiri ili pet puta manje. Dobro je osmišljen i uspešan je, mnogo ih je prodato širom celog sveta. Ima ogroman potencijal i sada treba u potpunosti iskoristiti sav taj potencijal jednim inteligentnim sportskim pravilnikom. Tu je i BoP i on će ostati. Meni se ne dopada BoP, on se nikome ne dopada, ali za ovu kategoriju je fundamentalan. Ne polazite od praznog lista papira, već od serijskog automobila. A kako uporediti serijske automobile? Kao u GT-u, potreban je BoP.

Jedina nepoznanica je način na koji se određuje BoP. Meni se mnogo dopadalo kako to radi WTCC, algebarskim proračunom. Uzimaju u račun performanse, krugove u kvalifikacijama i trkama, a matematička formula daje stalnost u odlukama. Ne postoji “čini mi se” i nagle odluke ko je brz i ko dobija 40, a ko 20 kilograma, a ko ide sporo i određuju mu 20 kilograma manje. BoP mora da postoji, ali je ovakav vrlo diskutabilan i tako nije dobro. S druge strane, kod algebarskog sistema, kao što radi WTCC, postoji tehničko objašnjenje: dajemo ti 40 kilograma jer si ti u ove dve trke bio 4 desete brži od ostalih. Postoji baš ta formula koja je vrlo dobro funkcionisala, s korekcijom u težini u rasponu od 0 do 80 kilograma.

Mnogi se zalažu za BoP koji zavisi od staza, raspoređenih u tri tipa – brze, srednje, spore. Misliš da bi funkcionisalo?
– To je još mnogo komplikovanije! Na primer, dolazim na Adriju i očekujem da će “folksvagen” biti mnogo brz i stavljam mu 20 kilograma pre trka. Posle idem na Moncu i sve to menjam. To je mnogo empirijski i mnogi će biti nezadovoljni. Jer, da li je na Adriji “folksvagen” tako moćan kao na Žeđijangu? Ne znam. Po tempu, ne bih rekao. Na Žeđijangu “honda” nije išla mnogo dobro, na Adriji je jaka. Teško je predvideti šta će biti na vikendu pre nego što se vikend i dogodi. S druge strane, algebarski sistem ne zavisi od piste, a u ukupnom godišnjem proračunu daje vrlo dobru ujednačenost. Ne zavisi od jedne osobe koja će prosuditi ko je brz, a ko spor i ima logičkog smisla. Mi smo imali “sitroen” koji je dominirao, u nekim godinama je dominirao “seat”, ali u ovom poslednjem periodu WTCC BoP je funkcionisao verovatno najbolje od svih sistema koji se koriste.