Serbiaring glasao: Za Aleksandra je Makau najveći spektakl, a Čekon je najbolji u dve kategorije

Naš portal već pet godina izveštava o svemu što se tiče turing trka i svako od nas ko na tom projektu radi je pre svega zaljubljenik u auto-sport.

Mi smo mala ekipa, različitih godišta, ubeđenja i opredeljenja, ali se trudimo da budemo objektivni i da se naši lični stavovi ne provlače kroz tekstove koje pišemo.

Kraj godine je vreme kad se svode računi, a mi smo rešili da sa vama podelimo upravo naše lične stavove, kroz nekoliko kategorija izbora za naj od naj u Svetskom kupu turing automobila.

Ja sam Aleksandar Babić, urednik ovog portala i komentator Eurosporta na srpskom jeziku. Trkačkom magijom neizlečivo sam zaražen kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina, a objašnjenje staje u dve reči – Žil Vilnev.

Nekada zagriženi ljubitelj formula trkanja, ja sam se zahvaljujući angažmanu na Eurosportu, a docnije i na Serbiaringu, preorijentisao na turing kategoriju u meri koju pre desetak godina ne bih smatrao mogućom. Na WTCC/WTCR sceni pronašao sam prijatnu i za rad inspirativnu atmosferu, normalne trkače i istinske, a ne uobražene zvezde.

Zbog profesionalnih obaveza ne volim da pričam o svojim afinitetima, iako naravno postoje piloti, timovi i brendovi koji su mi simpatičniji od drugih. Mislim da sam spreman da prepoznam i priznam kvalitet gde god da se on pojavi, što je najbitnije za objekivnost, kao i za ovaj portal. U anketi Serbiaringa 2018. glasao sam ovako:

Vozač godine 2018: Gabrijele Tarkvini:
Ne samo zato što će ostati upisan kao prvi osvajač Svetskog kupa turing automobila, i ne samo zato što je to izveo u 56. godini života, izborivši svoj drugi globalni naslov devet (!) sezona posle prvog . Na ovaj njegov poduhvat ja volim da gledam i kao na pametno ulaganje. U 2017. se posvetio razvoju “svoje bebe”, “hjundaija i30 N TCR”, da bi u poslednjim mesecima te godine imao i nekoliko trkačkih nastupa u TCR Internacionalnoj seriji i TCR Trofeju Evropa. Gabrijele je već tu pokazao koliko je auto moćan, kao i da on sam nije izgubio ništa od svoje stare magije, a onda je u 2018. svoju posvećenost Hjundaiju bogato naplatio.

S druge strane, prednost od svega 3 poena s kojom je osvojio WTCR titulu ispred Ivana Milera može da se posmatra i kao razlika između jednog pilota koji je auto stvarao, i drugog, koji je tehniku tek morao da upoznaje. Tu nema nikakve nepravde – i Miler je 2017. sebe uložio, ali u Volvoov projekat, pa su Šveđani završili WTCC kampanju dvostrukom krunom.

Dodaću i ovo: Tarkvinijeva sezona nikako nije bila besprekorna i barem tri krupna kiksa ostaće za pamćenje: onaj na Nirburgringu Nordšlajfe, situacija u Slovačkoj, kada je “počistio” trećinu startne liste i, najzad, brljotina na kvalifikacijama u Makauu, zahvaljujući kojoj je finale sezone ispalo mnogo neizvesnije nego što je smelo da se očekuje. Zaključak: lako je, tako lako je vozač godine mogao da bude i “mrgud iz Altkirha”, koji je u 2018. napravio čak i manje grešaka od konačnog prvaka.

Tim 2018: Ivan Miler rejsing
Ovde bih maltene mogao da napišem i Cijan rejsing, koji je, sakrivši se iza Francuza, pronašao način da svoj boravak na velikoj sceni učini koliko-toliko anonimnim. Osvojili su ekipnu titulu, iako nisu učestvovali u razvoju “hjundaija”, već su ipak bili pravi klijent južnokorejskog proizvođača. Time su nadmašili italijanski BRC, koji je u Hjundai kampanji bio mesecima duže, a to nije zanemarljiv faktor. I u toj kategoriji konačna razlika na tabeli iznosila je samo 3 boda, što opet kaže da je uz drugačiju naklonost Fortune na ovoj ili onoj WTCR rundi, ishod šampionata mogao da bude i drugačiji. Baš kao i u vozačkoj konkurenciji.

Plodove Cijanovog rada s “hjundaijem” videćemo i u 2019. jer verujem da su Šveđani sa najboljeg TCR automobila današnjice preneli sve što im je koristilo na svoj novi “lynk&co” projekat. Uspešnost kineskog brenda biće odraz lekcija naučenih u kampanji 2018, pa će, paradoksalno, i Hjundai tu imati svoju indirektnu zaslugu.

Trka godine 2018: Makau
Zato što je spektakl kakav nigde drugde ne može biti ponovljen. Zato što nam je dao šampione i vicešampione, zato što je presudio i u borbi za treće mesto u vozačkoj konkurenciji.

Najvažniji trenutak 2018: Trka 3 na Suzuki
Iako sam Makau istakao kao rundu godine, scena za veliko finale zapravo je postavljena u Japanu, tri nedelje ranije. Suzuka je runda na kojoj su se YMR, pa i Ivan Miler, presudno sapleli. Tu je Ted Bjerk izgubio korak i praktično ispao iz borbe za naslov. Tu je Tarkvini osvojio treći sprint, dok je Miler odustao posle silnih primljenih i zadatih udaraca. Tu je tempo BRC “hjundaija” bio bolji od onog koji su pokazali sestrinski YMR automobili. Ko zna, možda je bila potrebna jedna tako kompleksna pista kakva je Suzuka da bi se pokazala razlika između ova dva tima, kilometraže i iskustva koje su imali s “hjundaijem i30N TCR”.

Najlepši manevar 2018: Kevin Čekon prestiže Orelijena Komta na krivini 130R
Za potez godine biram napadački, onaj kojim je Kevin Čekon preoteo vođstvo Orelijenu Komtu, što je zapravo rešilo trku 1 na Suzuki. Mesto na kojem se to dogodilo – krivina 130R – nije “predviđeno” da se na njemu pretiče, ali je to “pravilo” dobilo i svoj izuzetak.

Ruki godine: Kevin Čekon
Formula trkač, i to srazmerno uspešan, Kevin se senzacionalno brzo snašao u turing disciplini, s kojom ranije nije imao nikakve dodirne tačke. Prve bodove osvojio je na debitantskoj rundi u Slovačkoj, postigao je dva top 10 rezultata u Vuhanu, a onda eksplodirao na Suzuki, gde je osvojio pol-poziciju i prvu trku vikenda. Srećna kombinacija Balansa performansi i kompenzacionih težina jeste faktor u tom rezultatu, opet, brzina Čekonove adaptacije zadivljuje. S obzirom na to da turing trkanje briše starosne barijere, a bude li se u njemu mogla napraviti karijera – što je nekada bilo sasvim izvodljivo, a danas zavisi od zdravlja i snage TCR koncepta – možda je disciplina u 25-godišnjem momku iz Bergama dobila svoju buduću zvezdu, i to na duže staze.

Heroj godine 2018: Tijago Monteiro
U ovom izboru nema ničeg novog niti originalnog, ali držim da je jedini moguć. Priključujem se divljenju prema upornosti koju je Portugalac pokazao i snazi koju je prizvao da bi se vratio na scenu iz bolničkog kreveta. A taj krevet je (na ovom portalu je to detaljno objašnjeno) mogao da mu bude i samrtnička postelja.

Nemam čarobnu kuglu i ne znam da li će Tijago kao takmičar ikada ponovo biti ono što je bio u 2017. ili u godinama pre te. Sasvim je moguće da mu svetska turing kruna jednostavno nije suđena, ali to je u ovoj stvari beznačajno. Sva veličina jednog trkača ionako se ne ogleda samo u broju stečenih titula, a Monteiro je pokazao da jeste veliki, ogroman takmičar i, zašto to ne reći, hrabar čovek.