Miler: Ne sme ljudsko oko da procenjuje da li je neko prešao granice staze!

Uoči finalne runde Svetskog kupa turing automobila, naš mađarski kolega Andraš Lantoš razgovarao je s Ivanom Milerom, a kao prva tema nametnulo se (ne)poštovanje granica staze.

Vožnja bržom putanjom – pa makar ona nemala veze sa onim što se nalazi “između dve bele linije” – viđa se svuda gde za to postoje uslovi, na svim stazama gde može da donese prednost.

Tu nesrećnu praksu savremeni autodromi ohrabruju svojim širokim asfaltnim zaustavnim zonama. Stvar postaje farsična kada se izađe na pistu poput Motorland Aragona, a istovremeno se ne uspostavi jasan, jednoznačan i celog vikenda važeći kriterijum šta je prekršaj i šta se kažnjava.

Naravno, pitanje granica staze ne otvara se na autodromima stare škole, tamo gde lakomost za (nelegalno) stečenom stotinkom vodi u šljunak ili čeličnu barijeru, ali su takvi autodromi sve ređe na kaledarima značajnih serija.

S obzirom na njegov vozački staž, sve piste i šampionate u kojima se u životu trkao, Milerovo mišljenje o ovoj temi ima posebnu specifičnu težinu.

“Granice staze su problem koji je vrlo redovna tema na vozačkom brifingu, pogotovu u disciplini kakvo je turing trkanje”, počeo je četvorostruki WTCC šampion.

“Važno je izbeći da prelazak preko granica staze procenjuje čovek, jer prečesto viđamo greške koje su antisportske i iznad svega to ne ostavlja dobar utisak o sportu.”

“Jedno od najjednostavnijih mogućih rešenja jeste da se gume postave na mesta gde su granice staze. Neki će reći da to nije bezbedno, ali ako pogledate u prošlost, niko se zbog toga nije povredio i to je daleko manje opasno nego Makau ili druge ulične staze. To rešenje možda nije idealno, ali ostaje najpravednije prema svima.”

“Ali, siguran sam da postoje i bolja rešenja. U tenisu su u stanju da procene da li je loptica koja se kreće 200 km/h prešla liniju za 1 centimetar. Zašto to isto ne bi moglo da se uradi i na stazama?”

“Dakle, postoje jednostavna i ne skupa rešenja, ali bi bilo potrebno da su ljudi prijemčivi za nove ideje. Ja sam zvaničnicima na raspolaganju da im dam ideje kako da pojednostave život sudijama i vozačima.”

Photo Frédéric Le Floc’h / DPPI

Miler je cele ove godine vozio ne brinući mnogo o svojim rezultatima, već su mu u centru pažnje bili plasmani Jana Erlahera. Sestrić je očigledno prošao Ivanovu školu i sada je na putu ka svetskoj tituli.

Ponosni ujak komentariše: “Da, ima šanse da ćemo proslaviti Janovu titulu uveče na Aragonu. Ali, trke nisu egzaktna nauka i sreća ili mehanika mogu da odluče drugačije. Ipak, Janova pobeda bi bila zaslužena jer je dominirao sezonom i dokazao je da je ove godine najjači.”

“Kakav god bio rezultat uveče na Aragonu, ja sam mnogo ponosan na ono što je dosad postigao, čak i ako u budućnosti bude napredovao. Jer, kada je neko na tom nivou a nema ni 25 godina i za njim je samo šest sezona trkanja, onda je to nešto izuzetno!”

I Keti Miler – Ivanova sestra, Erlaherova majka – svojevremeno je pokušavala da napravi karijeru u trkama jednoseda, kasnije i u kategorijama prekrivenih točkova. U najužoj porodici Miler mogao bi da se pojavi još jedan potencijalni adrenalinski zavisnik… I opet lepšeg pola.

“Ne znam da li ću biti ponosan ako i moja ćerka bude želela da se trka, ali bih joj u tome pomogao. S druge strane, od Jana bih tražio da je trenira”, našalio se 51-godišnji as iz Altkirha.