Dušan Borković je već na svojoj prvoj trci u Svetskom šampionatu turing automobila u Marakešu osvojio globalnu publiku. Ne samo visinom neuobičajenom za vozača (207 cm), već i duhovitošću i neposrednošću. Ono što je srpska javnost odavno znala o njemu i po čemu je postao omiljen, lako se primilo u WTCC svetu.
Duca je u Maroku privukao pažnju sjajnim rezultatom, u Francuskoj se slikao sa Đanijem Morbidelijem (visokim 167 cm) i nastala je šala „smallest and tallest“ (nanjiži i najviši). Mađarska je ostala upamćena po kazni koja ga je lišila starta sa pol pozicije u trci 2, u Slovačkoj je već imao dugačak red ispred sebe za fotografisanje i autograme. Pančevac je u Austriji pokazao zadivljujuću mentalnu snagu i ostao smiren i pribran uprkos pehovima sa automobilom, a zajedno sa svojim „NIS petrol by Campos racing“ timom sproveo je veoma uspešnu akciju podrške srpskom narodu posle katastrofalnih poplava koje su nas zadesile.
Sa Borkovićem smo razgovarali na Salcburgringu, istovremeno prateći nastup Mikice Vesnića u ETC kupu, u kojem je Dušan na istoj stazi 2013. napravio odličan rezultat.
Kako objašnjavaš ono što se dogodilo na Salcburgringu? Gde je pošlo naopako?
– Siguran sam da sam na Salcburgringu mogao da se borim za podijum, i to ne u obrnutom startu, nego u kvalifikacijama. U Q1 uopšte nisam napinjao, čak sam vozio i sa starim gumama i bio sam u prvih pet. Hteo sam da pred kraj Q2 sačekam da se motor pojača i da stavim te nove gume, a onda sam izleteo na najbržem delu staze, pri brzini od oko 255 km/h. Počeo sam da se okrećem na nekih 230 km/h i imao sam sreće što nisam udario u ogradu i totalno razbio automobil. Krivo mi je što izletanje nije bilo zbog mog napinjanja, nego sam sa možda pet santimetara jednim točkom zakačio travu i to me je zavrtelo. Krivo mi je što znam da sam mogao da se borim sa Koronelom, imali smo sličnu brzinu, za plasman u prvih pet.
Kako bi ocenio svoje nastupe iz dosadašnjeg dela sezone? Slažemo se svi da nisi imao sreće, ali da li možeš da budeš bar malo zadovoljan rezultatom?
– Martin Hejven (komentator internacionalnog Eurosporta, prim. aut) mi je rekao da imam ogromnu brzinu i da je to veoma bitno za ovaj šampionat. Ja sam mu kazao da nemam sreće od početka sezone, a on me je ohrabrio rečima da sreća dolazi sa iskustvom. Pogledajte najuspešnije vozače, Milera, Tarkvinija, Koronela, sve su to iskusni momci. Nikome od mladih vozača, kao što su Mihelis i Oriola, prva sezona nije bila baš sjajna. Meni se čini da imam malo više problema, a da sam možda pokazao i veću brzinu nego oni.
Ljudi koji me poznaju znaju koliko ja volim da budem najbolji, koliko ne dam na sebe i koliko sam prgav. Kada sam davao intervjue pre početka sezone, govorio sam da ću biti najsrećniji ako uđem u prvih 10. Meni je to pošlo za rukom svaki put, sa svim greškama i problemima koje sam imao. Ja sam u Maroku sam sebi napravio problem, jer sam bio neviđeno brz, u jednom trenutku četvrti. Prvu trku sam izvezao dobro, a onda kao da su krenuli maleri. Auto se zapalio, izgubio sam mnogo bodova, mogao sam da budem četvrti, ako ne i treći. Neću da tvrdim da sam izgubio podijum, ali sam izgubio bodove. U Francuskoj smo totalno omašili set-ap, iako smo baš na Pol Rikaru testirali. U prvoj trci sam se izvrteo po mokroj pisti, u drugoj sam uspeo da držim Leba iza sebe, što je jedino dobro sa tog vikenda. U Mađarskoj nisam imao idealan set-ap, mislim da nisam mogao da se borim za visok plasman, ali sam u obrnutom startu realno mogao da se borim za prva tri mesta.
Kazna u Mađarskoj te je baš skupo koštala.
– U šampionatu kakav je WTCC jednostavno moraju sve da kažnjavaju, da ne bi posle bilo zašto je nekome oprošteno, a drugome nije. Jedino što nije bilo fer, a ko je mogao da se objašnjava sa njima, jeste da je automobil bio udaren i iz tog razloga su pali branik i spliter i visina auta nije bila kako treba. Tu je bilo izgubljeno sigurno 20 bodova.
Da li te opterećuje tvoj uspeh u Marakešu i način na koji si otvorio sezonu u svojoj prvoj trci u Svetskom šampionatu?
– Postoje različiti navijači. Ima onih jako vernih, a ja imam puno takvih, ali postoji i onda druga vrsta, koja je uz tebe samo kad si dobar. Ja se time ne opterećujem. Što se mene tiče, ja prvi nisam verovao da mogu da budem toliko dobar, a bio sam. Puno sam napredovao i zbog toga sam jako srećan. Mislio sam da će mi biti potrebno više vremena da postignem brzinu Tarkvinija, Mihelisa ili Koronela, a ja sam već sada tu.
Jesu li svi „RML ševroleti“ isti?
– Ja ne želim da pravim neke teorije zavere. Neke sumnje su možda istinite, a možda i nisu. Sigurno je da svi vozači „kruza“ imaju različiti set-ap. Inženjeri iz RML-a su aktivno uključeni u rad protivničkih timova Minih motorsport i ROAL motorsport, i ti timovi od proizvođača dobijaju bolje podatke nego mi. S druge strane, Valente i ja smo neiskusni, iako smo brzi koliko i njihovi vozači. Nama fali iskustvo u razvoju automobila, a to je veoma važno, jer su ovo sve novi automobili. Sada ima mnogo više aerodinamike, potrebno je mnogo više štelovanja nego na starim automobilima koji se koriste u, recimo, ETCC-u. Potrebno je mnogo vremena da tim dobije potvrdu da ide u dobrom smeru. Tu Valente i ja gubimo u odnosu na njih. Moji mehaničari su sjajni, atmosfera u timu je odlična, bez obzira na greške. U Slovačkoj smo na testu uočili da smo išli u pogrešnom smeru što se nekih podešavanja tiče. Kada smo to rešili, ja sam napravio vremena koja su bila najbolja od svih „ševroleta“ na trkačkom vikendu koji je bio za nama.
Koliko su ti falili testovi i hoće li ih biti još tokom sezone?
– Mnogo. Falilo ih je i faliće mi cele godine. Ne verujem da ćemo uspeti da organizujemo nešto, uskoro kreću trke van Evrope, a problem je i budžet jer svaki test košta koliko i sama trka. Za dobar rezultat je maltene potrebno isto testova koliko i trka, a to je preskupo. Ljudi ponekad ne shvataju koliko je ovo težak i skup šampionat.
Vozači koji su ranije vozili WTCC kažu da im nije bilo lako da se prilagode na potpuno nov automobil i da je lakše vama koji ste prvi put u šampionatu. Da li ti je vredelo iskustvo iz ETCC-a, ili to nije imalo značaja?
– Ja sam pre ovoga imao jako malo sličnog iskutva. Generalno, lako se privikavam na svaki novi automobil. Od „juga“, preko „C2“, „lansera“, oba automobila u ETCC, pa do ovog šamponata, svuda mi je bilo lako da se prilagodim.
Kakvi su planovi i ideje za dalji tok takmičenja?
– Plan mi je da učinim sve kako bih i dalje napredovao u šampionatu, da nastavim da razvijam i sebe i automobil. Naravno, uz sticanje iskustva želim i da skupljam bodove. Međutim, najvažnije je da zatvorimo budžet do kraja godine kako bi to bilo moguće. Plan mi je i da jednom stanem na podijum, jer vidim da to mogu.
Jesi vežbao staze na simulatoru? Na kojoj stazi misliš da bi mogao da ostvariš taj svoj cilj?
– Moram da budem iskren, nisam vežbao. Toliko nam je gust raspored, ne samo trkački, toliko imamo raznih akcija, snimanja, da ja ne stignem da vozim simulator. Za Salcburgring sam mislio da će mi odgovarati, ali je sve krenulo naopako. Moskva će mi sigurno biti veliki izazov jer sam jedini koji je ne poznaje. Argentina mi se dopada, možda Šangaj…
Možeš li da kažeš da optimizam nije nestao?
– Pa nije, ali mi fali dobar rezultat da se trgnem. Ja generalno nemam psihičke oscilacije, umem da budem vedar i posle lošeg vikenda, ali ovoliko pehova koji nisu posledica moje loše vožnje, to me nervira. Nervira me što su u ovom šampionatu, koji mi toliko znači, problemi samo sitnice i gluposti. Ja ću to sve prevazići, jer u sledeću trku moram da uđem stabilan i opušten.
Šta je potrebno da se bude uspešan u WTCC?
– Vozača ovde određuju brzina, brzina u jednom krugu, snalažljivost u pronalaženju setapa i borbenost u trci. Sve to mora da se sklopi. To ima Rob Haf. Ali, Haf nema auto, a i to je veoma bitno. Ti u jednom krugu moraš da napraviš vreme, da prepoznaš šta ne valja i da se nikada ne uplašiš. Ja se nikome i nikada ne sklanjam. Meni moraš da pucaš u glavu da ti se sklonim.
(Zahvaljujemo Robertu Uzonu i Branku Gulanu na fotografijama)