Hoan Nani Roma, osvajač Dakar relija 2014. u kategoriji automobilista, bio je tokom dva dana gost Beograda, zahvaljujući promociji koju je organizovala kompanija „Monster enerdži“. Roma je jedan od samo trojice trkača koji je na najprestižnijem maratonskom reliju na svetu pobeđivao i na dva i na četiri točka.
Na kartodromu Ada Huja Španac je predstavio svoj automobil i razgovarao sa brojnim novinarskim ekipama, nama je dao ovaj ekskluzivni intervju.
Nani, lepo je videti te u Beogradu.
– Kad pobedite, svi vas vole (smeh). Ne bukvalno „vole“, već bi svako želeo da nešto uradi sa vama i to je sjajno. Sport podržavaju sponzori, fabrike, ljudi koji organizuju ovakve događaje i zaista mi je zadovoljstvo da budem ovde. Čujem da ovo nije baš dobar trenutak za vašu zemlju. Žao mi je, istinski saosećam sa ljudima koji su se ovih dana suočili s gubicima, to je jako loše, ali život je takav i život ide dalje.
Da li pobeda koju si postigao daje još veći zamah podršci BMW-a i Minija?
– Podrška je uvek tu, proteklih godina su se Mini, BMW grupacija i „Monster enerdži“ mnogo trudili i podržavali naš tim. Dakar je zaista specifična trka, samo je jednom godišnje. Veliki je posao za celu godinu, ne samo s tehničke, već i s fizičke strane. Imate jednu šansu – kad pobedite, divno je i cele godine ste srećni. Kad izgubite, cele godine ste tužni. „Mini“ je treći put uzastopno osvojio reli, meni je to druga pobeda – jednom na motoru, sada sa autom – i osećaj je zaista sjajan.
Ali, hoće li podrška biti veća zbog tih uspeha?
– Sigurno. Mini nas sve više i više podržava, pošto auto ima BMW motor isto važi i za BMW. Pobeda je velika motivacija za sve, ne samo za mene i mehaničare, već i za velike šefove, a ta velika podrška Minija je jako važna.
Uspeh podstiče uspeh?
– Uvek je tako. Kad pobedite, više ste na televiziji. Kad ste više na televiziji, sponzor je srećniji. I zato „Monster“ i Mini organizuju ovakve događaje. Ali, ne treba da se zaboravi da moramo da nastavimo da radimo. Teško je pobediti, ali još je teže nastaviti da se pobeđuje. Treba da nastavimo da se trudimo, ekipa će izvesti nove evolucije na automobilu i pokušati da zabeleži i četvrtu uzastopnu pobedu. To je glavni izazov.
Dakle, slede tehnička poboljšanja. Možemo li doznati detalje?
– Ne (smeh). Uvek morate praviti kompromise na Dakar reliju. Duga je trka, duge su etape, u toku dana nailazite na stene, planine, dine. Sad imamo zaista konkurentan auto, jak i brz, izdržljiv, skoro savršen – najbolji kompromis. Ali, moramo nastaviti da ga usavršavamo. Na nekim pozicijama treba izvesti izmene da bi bio brži. A kada izvodite izmene, morate biti sigurni da su novi delovi izdržljivi i da neće praviti probleme. Moramo dobro da promislimo o svakoj poziciji koju menjamo i svaku moramo dobro istestirati. Nekad napravite veliko poboljšanje, auto je možda brži, ali deo nije dovoljno čvrst ili bezbedan. I, posle toga gubite. Ta disciplina nije laka, zato je veliki tim oko nas. Reli-rejd je drugačiji od svih disciplina u auto-sportu. U svakoj vam je potreban veliki prateći tim, ali u reli-rejdu možda je još potrebniji. Radni uslovi su teški, nalazite se usred pustinje, usred ničega, vremenski uslovi su teški, momci rade noću, a vozi se danju. Morate imati zaista jaku i veliku ekipu.
To je veći timski napor od bilo kog drugog u auto-sportu?
– Da, sigurno. Prošle godine je bilo 140 ljudi u ekipi za sve automobile X-rejd tima i to je bio jedan od najvećih timskih poduhvata na Dakaru.
U kom trenutku vozaču motora dođe da promeni kategoriju?
– One godine kad sam pobedio, odlučio sam odmah. Čim je u Dakaru prošla ceremonija na podijumu, odmah sam otišao na sastanak s ljudima iz Micubišija i kazao im da želim da prestanem s motorima i da želim da vozim za njih. To ih je iznenadilo, rekli su mi da možda treba da razmislim, ali je meni bilo jasno da je s motorima gotovo i da mi je san da pobedim na četiri točka.
To ti je bio novi izazov?
– Sigurno. Zapravo, moja prva strast više su automobili nego motori. Živim blizu grada koji organizuje Reli Katalunja i ranije, kad su ljudi kao Juha Kankunen dolazili da se trkaju, pratio sam reli. Uvek sam sanjao o tome da postanem vozač. Ali, igrao sam fudbal, vodio sam normalan život, međutim, u jednom trenutku kupio sam motor i tako se rodila strast prema dvotočkašima i motokrosu. U mojoj porodici niko se nije bavio auto-sportom, samo ja. To je ponekad ludo.
Kad se pobedi u motorima, to je pravi način da se pređe u automobile. Kad menjate kategoriju, treba da obezbedite dobre uslove, dobar auto, dobar tim. A takvu šansu imate samo kad ste pobednik u kategoriji motora. Ako završite drugi ili treći, nijednom timu niste zanimljivi.
Neko je od trkača bio tvoj heroj?
– U ono vreme, moj heroj bio je Henri Toivonen, zatim Timo Salonen, mnogo sam voleo finske vozače, a po stilu vožnje i Stiga Blomkvista.
Da li tvoj trkački put znači da ima šanse da te jednog dana vidimo za volanom kamiona?
– Ne (smeh)… To ne ide tako. Imam strast prema automobilima, tu se osećam dobro. Imao sam sreće da pre nekoliko nedelja testiram kamion De Roj ekipe. Osećaj zadivljuje, unutra je ludo – to je igračka od 9 ili 10 tona, koju nije lako voziti. Mnogo poštujem te momke, ali to nije „moja stvar“ i ne osećam se tako savršeno u kamionu. Nastaviću da vozim automobilie, cilj mi je da ponovo pokušam da pobedim. Još dve ili tri godine biću u X-rejd timu i ovo je savršeno mesto za mene.
Voziš za X-rejd tim, pre si vozio za fabrički Micubiši. Koje su operativne razlike?
– Ovaj tim nastao je kao privatni tim Svena Kvanta, on je izgradio ekipu. Pre 4 godine počeo je da radi na “miniju”, pre je radio na BMW-u i tada BMW nije bio toliko uključen. Postojala je tehnička podrška, ali je moj šef, gospodin Kvant sve organizovao. Sada su BMW i Mini sve više uključeni u tim. Kad osvojite Dakar tri puta, to je veliki uspeh, veliki je publicitet širom sveta. I, „kantrimen“ postoji kao putnički auto. U prošlosti je „mini“ bio auto za devojke i za grad. A sada je auto za sve – novi „kantrimen 4×4“ je sjajan i ima najbolju reklamu, osvojio je Dakar, jednu od najtežih trka na svetu. Mini je to shvatio i sve više se trudi u komunikaciji i podršci i stvarno je dobro kad vas tako velika grupacija podržava.
To znači da X-rejd tim postaje praktično fabrička ekipa.
– Sada je to praktično fabrički tim. Šef je Sven Kvant, ali ne osećam da postoji bilo kakva razlika između ovog tima sada i fabričkog Micubišija. Imamo zaista dobar materijal, stvarno dobar auto, dobre ljude koji rade.
Uvek se pričalo da treba imati francuskog suvozača da bi se uspelo na Dakar reliju.
– Dakar reli i reli rejd su Francuzima u krvi. Nije pitanje nacionalnosti, da li je neko Francuz ili Španac, treba vam čovek sa iskustvom. A ljudi sa najviše prethodnog iskustva su Francuzi, krenuli su sa Dakarom pre tridesetak godina, to je razlog. Ja imam sjajnog kopilota, ali ne zbog toga što je Francuz, već što ima iskustva na Dakaru i sjajno radi.
Sam kažeš da je tvoj suvozač Mišel Peran zaslužan za 50% tvog uspeha.
– Sigurno, navigacija je toliko važna u reli-rejdu. Treba vam sposoban čovek u koga možete imati poverenja. U ovom trenutku Mišel je jedan od najboljih i on je 50% mog uspeha. Trebalo je vreme da se dobro upoznamo, a meni nije bilo lako – kad ste vozač motora, vozite sami i odjednom imate nekog pored sebe. Vremenom smo se upoznali dobro i svake godine smo sve bolji i konkurentniji.
Kakva je razlika u fizičkim i mentalnim naporim koje iziskuju takmičenja na 2 i 4 točka?
– Na motoru je fizički zahtevno, ali se na njemu radi dinamično, celo telo vam se kreće. U kokpitu auta je telu naporno, unutrašnjost nije toliko velika. Spolja je veliki, ali unutra baš i nije. U oba treba biti zaista jak. Ako imate motor kod kuće, možete da trenirate svaki dan ako želite. S autom se to ne može. Moram da prilagodim telo onome što unutrašnjost kokpita zahteva, moram drugačije da treniram. I psihologija je drugačija. Na motoru ste sami, morate da kombinujete navigaciju i vožnju. U automobilu imate kopilota, morate da slušate suvozača i sledite njegove instrukcije.
Dogodine se na Dakar reli vraća fabrički Pežo. Tvoj komentar?
– Veliki tim dolazi, imaće i moćne vozače. To je veoma dobro za sve, za publicitet, za sam Dakar reli, pa i za nas. To nam je novi izazov i motivacija. Svakako će nam biti teško i naporno, ali i zanimljivo – s jedne strane Pežo-Red bul-Total, a s druge Mini-Monster enerdži. Biće lepa borba za pobedu.
Dakar je jednom godišnje. Kako održavaš spremu između dva relija?
– Od početka sezone treniram da budem u dobroj kondiciji u julu, posle idem na odmor, a u avgustu počinjem iz sve snage da radim za Dakar, a pojačavam u septembru i oktobru, tih meseci svakog dana vežbam u gimnastičkoj dvorani i napolju. Tokom godine testirate, trkate se, to je dobro za tehniku, ali fizičke pripreme izvodim cele godine, samo ih pojačavam na nekim određenim tačkama, jer je nemoguće biti na maksimumu cele godine.
Iskusio si i Dakar reli u Africi i Južnoj Americi. Koje su glavne razlike?
– Najveća je razlika među ljudima. U Africi su predeli neverovatno lepi, ali tamo nema nikog – usamljeni ste na svim etapama. Osećate veći izazov kad startujete usred ničega u Mauritaniji. Sami ste i vaše ruke vas dovedu do cilja. Sad su ljudi svuda naokolo i lepo je to osetiti. Pogotovu u Argentini, dođete do mesta gde usred pustinje ima sto hiljada ljudi. To je zanimljivo i za sponzore. U bivaku u Africi ste sami, a sad je sve puno kao MotoGP padok. Menja se i takmičenje, sada je trka drugačija i brža. U Africi su bile veoma dugačke uzastopne etape i razmišljali ste o tehnici i da ne ugrozite auto. A sad su etape kraće – 300 ili 400 kilometara – ali brze, ceo dan se vozi puni gasom. Ali, oba su lepa, s tim što je meni Južna Amerika kao kuća, govori se španski i hrana je dobra.
Povremeno se čuju mišljenja da su etape teže u Južnoj Americi?
– Nisu teže. Problem je vreme – u Južnoj Americi se vozi u leto, u Africi je bila zima. Sada je toplije, a u Argentini je vrelo. Promenjen je i mentalitet trkača. Sećam se, u Africi su, ljudi stvarno bili ludi, dolazili su i ludovali, tražeći nove izazove. Sada je Dakar veoma popularan, mnogo je TV ekipa i mentalitet ljudi se menja. Kada biste vozače koji sada voze na Dakaru stavili na Dakar pre 20 ili 25 godina, nikom se ne bi dopalo. Sećam se, kad sam vozio prvi Dakar 1996, startovalo se bez ikakvog telefona, bez ikakvih informacija, i vozili ste iz strasti, od početka, od starta, tražili ste nove izazove, nove osećaje. A sada ljudi imaju velike kampove i motorhoumove, tuširaju se… U prošlosti biste se istuširali jednom tokom trke, svi su radili tako i nije bilo problema. Vremena se menjaju i treba im se prilagoditi. Pre 20 godina nije bilo masovne upotrebe kompjutera i interneta, sad se sve menja i na to se treba adaptirati. Ali, i dalje je potrebna strast, tu je i svakodnevni izazov u otkrivanju novih različitih mesta. I to je lepo.